Robert Lehpaner | Beograđanin na Sljemenu

 Beograđanin na Sljemenu

Nakon održanih pet sati matematike i napornog roditeljskog sastanka Domagoj je izišao iz škole i krenuo prema autu. Mobitel mu je zazvonio.

„Molim“, javio se.

„Ej ti tamo, kako si?“ pitala je Vesna.

„Gotov za danas. Napokon. Imao sam roditeljski s puno pametnih roditelja koji znaju sve bolje od nas nastavnika.“

„Naravno, naročito oni polupismeni roditelji.“

„Pa, da.“

„Nego pazi, imam poklon bon za vikend na Sljemenu za dvije osobe s jednim noćenjem u Tomislavcu. Vrijeme je da ga iskoristim jer mu uskoro ističe datum. Da odemo idućeg vikenda?

„Vikend na Sljemenu?“

„Da, odemo u subotu ujutro gore i planinarimo i imamo u Tomislavovom domu večeru, noćenje i doručak.“

„Pa... hm... razmišljam...“, krenuo je odugovlačiti kao da provjerava neki prepuni i nepregledni terminski kalendar, a zapravo je znao da je za vikend slobodan. 

„I, kolega Banekoviću, dozvoljavaju li Vam to vaše obaveze?“ smješkala se.

Stigao je do svog auta.

„A to s noćenjem, mislim, to je u jednoj sobi ili u dvije ili kako je to koncepcijski zamišljeno?“

Ona se nasmijala.

„Što je smiješno?“ pitao je.

„Smijem se tvom izrazu 'koncepcijski zamišljeno'. Samo malo da pogledam još jedanput bon... Jedna je soba, ili s bračnim krevetom ili s dva odvojena, to ne piše.“

Kroz glavu mu je proletjela zamisao da leži u istom krevetu sa ženom koju poznaje tek dva mjeseca i kako bi se u toj situaciji osjećao jako nelagodno te da bi joj najradije predložio da uzmu odvojene sobe, makar ih on doplatio.

„Vjerojatno bi nastala čudna situacija kad bih joj to predložio“, zaključio je da joj to ipak ne predloži. „A to s krevetima, možeš li to provjeriti?“ pitao je.

„Mogu provjeriti, nazvat ću hotel. Gle, u slučaju da bude bračni, ti bračni kreveti u hotelima su često zapravo dva pojedinačna kreveta koja se mogu razmaknuti. U suprotnom ćeš preživjeti jednu noć sa mnom u istom krevetu.“

„Vidimo se večeras?“

„Danas idem s Tanjom na kavu, sutra moram obaviti neki šoping, tako da se vidimo tek u subotu ujutro. Počni se pakirati.“

„Da, da, okej.“

Robert Lehpaner | Unatoč tome što je tehničke struke, čitanje i pisanje ga odavno zanima. Nekoliko godina za redom pisao je članke za Vjesnik, u kojim je komentirao razne aktualne teme

Robert Lehpaner rođen je 1969. godine u Frankfurtu na Majni. Više puta se do sada selio između Frankfurta i Zagreba, a zadnjih dvadesetak godina živi u okolici Zagreba. Školovao se djelomično u Frankfurtu, djelomično u Zagrebu. U Frankfurtu je završio elektrotehnički fakultet.

Unatoč tome što je tehničke struke, čitanje i pisanje ga odavno zanima. Nekoliko godina za redom pisao je članke za Vjesnik, u kojim je komentirao razne aktualne teme. Godine 2022. je odlučio je pokrenuti vlastiti blog, na kojem piše svoja razmišljanja i ideje o raznim društvenim temama i događajima: https://zivjeti-u-hrvatskoj.blogspot.com/
Okidač za pisanje mu je bio 2019. godine. Kako ga inače zanima povijest, nekim povodom, kojeg se ni sam više ne sjeća, pretraživao je na internetu onaj manje poznati dio života Ive Andrića kao diplomata u službi Kraljevine Jugoslavije. Andrić, čiju “ćupriju na Drini” je djelomično čitao u školske dane, ga je kao osoba zaintrigirao, pa je odlučio zaviriti u njegova ostala djela. Ne odmah u romane, nego za početak u pripovijetke. Na Interliberu mu je došao u ruke paket knjiga s Andrićevim pričama i od tada se intenzivno posvetio čitanju beletristike poznatih književnika s prostora bivše Jugoslavije, kao i poznatih njemačkih književnika. To mu je dalo inspiraciju iskušati se i osobno u pisanju te je pokrenuo blog na kojem objavljuje svoje radove: https://moje-kratke-price.blogspot.com/. Godine 2024. objavio je svoju prvu knjigu s kratkim pričama „Soba 202 i druge priče“, 2025. svoj prvi roman „Kaznionica“, a 2026. godine svoj drugi roman „Münchenski gost“.

Robert Lehpaner | Teniski klub

Teniski klub imao je u sklopu klupskih prostorija salu koju su članovi kluba mogli koristiti i za privatna događanja. Igor, vlasnik lokalne građevinske firme i član teniskog kluba, odlučio je u njoj proslaviti svoj rođendan. Bio je strastveni nogometaš i igrao je u lokalnom nogometnom klubu. Nogometna ekipa, to su bili njegovi „dečki“. A u teniski klub se učlanio i povremeno igrao isključivo smatrajući da će među članstvom steći nove poslovne kontakte.

Damiru se uopće nije išlo na taj rođendan i bilo mu je krivo što se od Igora dao nagovoriti da dođe. Stigao je među zadnjima. Sala je djelovala lijepo uređeno. Dobro osvijetljena, zidovi uredno obojeni i na podu je bio novi parket. Na zidu su visjela uokvirena priznanja i zahvalnice. Odmah do ulaza u salu bio je postavljen dugački stol s obostranim stolicama, za petnaestak ljudi. Otprilike na sredini sjedila je jedna žena. Na desnom kraju sjedio je stariji par. 

„Možda njegovi roditelji?“ pomislio je Damir.

Igor je s grupom od desetak muškaraca stajao na lijevom kraju sale oko dva visoka stola. U oblaku dima, ispred njih pivske boce, čaše za rakiju i prepune pepeljare. Muškarci su glasno pričali i smijali se. 

„Vjerojatno njegovi dečki s nogometa“, zaključio je Damir.

„Ej, bok! Daj dođi k nama“, doviknuo mu je Igor kad ga je ugledao.

„Otkad smo si mi na ti?“ pomislio je Damir i pomalo zbunjeno prišao visokim stolovima. „Dobra večer“, rekao je.

„Ovo je, dečki, Damir, moj inženjer za struju, a ovo su moji dečki s nogometa“, objašnjavao je Igor glasno.

Dečki su ga ispozdravljali, odmah stavili bocu piva ispred njega i natočili mu čašicu rakije. Damir je stajao tako kao kip među ekipom i slušao njihove glasne priče o ženama, autima, nogometu i odojcima, progovorivši, čisto reda radi, ukupno tri kratke rečenice. Popio je svega dva gutljaja piva, rakiju nije niti dotaknuo. Nakon desetak minuta, u kojima se osjećao nelagodno, ispričao se da mora obaviti jedan važan razgovor i udaljio se.

Otišao je do dugačkog stola. Stariji par je bio u svom razgovoru, pa im nije želio smetati. A činilo mu se i malo nepristojnim sjesti odmah do žene koja je sjedila sama, pa se smjestio na suprotnu stranu stola i dvije stolice dalje od nje. Na stolu su bile posložene plate s narescima, košarice s kruhom, boce mineralne vode i soka, čaše i tanjuri. Natočio si je vodu u čašu. Iz velikog zvučnika, koji se nalazio iza njegove stolice, krenula je glasna glazba. Pjevač je pjevao kako mu se ljubav za drugog udala i kako se on od silne tuge napija po kavanama i razbija čaše. Osjetio je da će mu glazba probiti uši i zaključio da je Igor zapravo seljak kad sluša takvu vrstu glazbe. Pitao se kako odsjediti barem nekih sat vremena na domjenku, a da ne umre od dosade i da mu glazba ne probije mozak. Žena je pušila i pijuckala mineralnu vodu. Imao je dojam da se osjeća na krivom mjestu, jednako kao i on, i da puši i pije vodu iz čiste dosade. Nije ga primjećivala. Tipkala je po mobitelu ili gledala prema prozorima, a zapravo u prazno. Promatrao ju je i razmišljao bi li i on zapalio cigaretu i uzeo svoj mobitel ili otpočeo neki razgovor s njom. Iako uopće nije bio gladan, čačkalicama je nabadao masline i komadiće sira s plate i stavljao si ih bezvoljno u usta.

Robert Lehpaner | Stjuardesa

Prostorije općine bile su smještene u manjoj, niskoj zgradi u središtu mjesta. Ubrzo nakon što je Zoran izabran za načelnika općine, uspio je spretnim vezama pribaviti sredstva za renoviranje općinske zgrade i uređivanje malog trga s klupama i nadstrešnicom na autobusnom stajalištu. Iako Zoran nije bio vjernik, smatrao je da raspelo u ruralnim sredinama uvijek dobro dođe, pa je tako dao postaviti i raspelo na trg. Nedugo nakon toga je uspio na općinskom vijeću ishoditi da se uspostavi radno mjesto tajnice. Kad se na razgovoru za posao pojavila Viktorija, koju do tada nikad nije vidio jer je živjela u drugom mjestu, malo su mu popucali osigurači u glavi. Od tog dana znao je samo da je mora ponovo vidjeti. Poduzeo je sve moguće poteze da za tajnicu načelnika općine bude primljena upravo ona.

Sjedio je za pisaćim stolom. Nagnuo se prema desno ne bi li kroz otvorena vrata svog ureda ulovio Viktorijin pogled koja je sjedila za svojim pisaćim stolom u predsoblju. Nije ga vidjela, pisala je na laptopu.

„Ej“, doviknuo je tiho.

„Hm?“ odgovorila je ne dižući pogled s ekrana.

„Dođi“, šapnuo je.

„Zašto?“

„Ajde, dođi“, smješkao se.

„Zoki, ne mogu sad. Radim.“

„Moram ti nešto reći.“

„Ne sada.“

„Bit ću jako, jako ljut na tebe, ako ne dođeš, Viki.“

„A dobro onda... ako je jako, jako...“, nakesila se.

Dignula je pogled s ekrana, ustala i ušla u Zoranov ured.

„Zatvori vrata, molim te“, rekao je.

„Evo, zatvorila sam ih, gospodine načelniče. Zvali ste me?“

GK Dugo Selo | Robert Lehpaner: „Münchenski gost“

 

U Gradskoj knjižnici Dugo Selo 27. siječnja 2026. održana je promocija romana "Münchenski gost" autora Roberta Lehpanera, povijesno-psihološke proze smještene u Zagreb u jesen 1941. godine, za vrijeme NDH. Razgovor s autorom vodila je Sofija Štefanac Klobučar, uz prezentaciju starih fotogafija. Središnje mjesto romana zauzima hotel Esplanade, simbol tadašnjeg Zagreba i prostor susreta različitih sudbina. Kroz glavne likove, gosta iz Njemačke

  

Maxa i recepcionarke Židovke Hane, radnja prati život ljudi u ratnim okolnostima, bez politizacije, fokusirajući se na osobne izbore, prilagodbu vremenu i moralne lomove. Autor je istaknuo kako je roman nastajao uz istraživanje arhivske građe pri čemu mu je cilj bio vjerodostojno prikazati atmosferu i događaje vremena u kojem se normalnost i nasilje odvijaju paralelno - dok jedni odlaze na ručak, druge se odvodi u logor. Pažnju je Lehpaner posvetio vizualnosti scena i oblikovanju prostora, čime roman poprima gotovo filmsku dinamiku. Ulomke iz romana čitao je Anđelko Petric, glumac Zagrebačkog kazališta lutaka.

Roman se može nabaviti izravno od autora putem Facebooka.

 

 

GK Dugo Selo predstavlja | Robert Lehpaner: Slike Zagreba 1941.

 

Nakon objavljenih knjige “Soba 202 i druge priče” i romana „Kaznionica“ Robert Lehpaner nas u svom drugom romanu vodi u Zagreb 1941. godine.

Kad Max u izlogu jedne putničke agencije u Münchenu ugleda reklamu hotela Esplanade u Zagrebu, ni u snu ne nazire da će mu se život zauvijek promijeniti. On stiže jednog jesenskog jutra u Zagreb i odsjeda u Esplanadi. Dok prolaze dani, prisjeća se zagrebačkih studentskih dana, razmišlja o razlogu dolaska i preispituje svoj život. Ubrzo dolazi do sudbonosnog susreta s lijepom Židovkom Hanom. U tom gradu punom agenata, ilegalaca i raznih drugih likova i ljudskih sudbina, Max se upliće sve više u niz neočekivanih i opasnih događaja. Legendarni Esplanade zauzima središnje mjesto u napetoj radnji ovog romana, a rasplet nije na vidiku sve do samog kraja.

Robert Lehpaner | Akademija, bolnica i željeznice

Koliko smiješno može zvučati kad Austrijanac ili Austrijanka govori engleski, kad njemu ili njoj, unatoč bogatom engleskom rječniku i pravilno složenim rečenicama, probija jaki, provincijski austrijski dijalekt, u to se mogao po stoti put uvjeriti kad mu je njegova pretpostavljena, Austrijanka iz štajerskih planina, objasnila da su došla druga vremena i da je sada potreban IT menadžer. Druga dva člana uprave, domaći ljudi, dopunjavali su njeno izlaganje svojim komentarima. Stavili su mu pod nos da potpiše sporazumni otkaz s rokom od šest mjeseci i dali mu na fin način do znanja da će mu zagorčati život, ukoliko ne prihvati njihovu ljubaznu ponudu. Bio je to jedan petak, a petkom je imao običaj na posao putovati javnim prijevozom. Kad je popodne u povratku sjedio u starom Čazmatransovom autobusu, zaključio je da je vjerojatno bilo samo pitanje dana kad će ga pokušati izbaciti. Jer u firmi već neko vrijeme nisu bili bitni rad i rezultati, nego ulizivanje i spletke.
„Nije smak svijeta.“
Otvorio je ruksak, izvadio džepnu knjigu i nastavio čitati Andrićeve kratke priče koje je nekoliko dana ranije kupio na Interliberu. U autobusu je svirao Radio Banovina, rado slušana radio postaja Čazminih vozača. Ipak ga je kopalo koji razlog za otkaz, pa je u ponedjeljak pokušao od domaćih članova uprave doznati nešto više.
„Čovjeku treba poslovna promjena. Koliko godina si već ovdje?“
„Ma lako ćeš naći nešto novo, ti sa svojim CV-jem. Ako ti treba neka pomoć oko novog posla, tu smo.“
To su bili njihovi sarkastični odgovori. Od potpisivanja otkaza, pa sve do dana kad je otišao iz firme, svi članovi uprave su ga izbjegavali. Kad bi ga sretali ispred zgrade ili na hodnicima, okretali bi glavu.
„Nemaju kičme reći mi u lice zašto me više ne žele i izbjegavaju me kao da imam kugu. Neugodno im je gledati mi u oči, jer znaju da rade sranje.“
Osjećao se kao moralni pobjednik.

Prvog dana nezaposlenosti otišao se prijaviti na Zavod za zapošljavanje. Prethodno je na internetu provjerio radno vrijeme Zavoda. Zaključio da će ići kasnije, nego što je na netu navedeno kao početak radnog vremena, za slučaj da ipak počinju kasnije s radom. I bio je u pravu. Kad je stigao, ušao je u mali, uski hodnik. Činilo mu se da je došao u saunu.

13.12.2024. održana je promocija romana Roberta Lehpanera "Kaznionica"

 

Što se događa iza zida kaznionice? Je li istina ono o čemu se šuška u javnosti, a što se nitko ne usudi javno pitati? – To su bila samo neka od pitanja, oko kojih se sve vrtjelo na promociji romana “Kaznionica”. Naime, nakon objavljenih knjiga “Živjeti u Hrvatskoj” i “Soba 202 i druge priče”, u Pučkom otvorenom učilištu u Dugom Selu u petak, 13. prosinca 2024. predstavljen je prvi roman autora Roberta Lehpanera. 

U uzbudljivom spletu realnosti i fikcije, glavni likovi Majda i Branko sretnu se slučajno na vrhuncu predizborne kampanje. Međutim, nakon izbora više ništa nije kao što je bilo ranije. Počinju se događati stvari koje je rijetko tko pretpostavljao. Jesu li građani dobili vlast kakvu su zaslužili? U tim opasnim okolnostima, u kojima zakoni preko noći postaju bezvrijedni papir, u kojima više nitko nije siguran što ga može sutra zadesiti, oni uskoro potajno započinju ljubavnu vezu. Novonastale političke okolnosti se zaoštravaju, upliću im se u živote i stvaraju im najozbiljnije probleme. Hoće li njihova veza, unatoč raznim kušnjama, opstati? Tko će biti žrtva politike? Hoće li se zemlja konačno ipak vratiti u normalu?

Knjiga se može nabaviti kod autora po cijeni od 10 eura, kontakt preko Facebook profila ili maila bloggermail192@gmail.com

fotografije: Ana-Marija Šprihal (Dugoselska kronika) Naklada: Društvo za promicanje kultute "Kvaka", 2024.

Ulomak iz romana "Kaznionica"

Zazvonilo je na ulaznim vratima stana.

“Tko zvoni sad?” pitao je Branko.

“Moram ionako na WC, pa ću proviriti“, odgovrila je Majda.

“Da, samo proviri kroz špijunku.”

Nakon nekoliko trenutaka Majda se vratila u spavaću sobu.

“Vani stoje dva muškarca.”

“Ma daj? I kako izgledaju?”

“Ne znam kako bih objasnila. Prosječno, ništa upadljivo, u odijelima su.”

“Psst, budi tiha”, rekao je Branko i otišao proviriti kroz špijunku.

“Bit ćemo tihi, možda odu.”

Iako je bilo tek šest sati, susjeda Ljubica je već bila budna i rješavala križaljke. Smatrala je da je to izvrsna vježba za mozak protiv mentalnog starenja. Imala je vrlo dobar sluh i čim je čula da netko zvoni kod Branka, provirila je kroz špijunku.

“Vidi, vidi... da to nisu opet oni udbaši... liče mi na njih... nadam se da Branko neće otvoriti... a sad je i ta ženska s njim... hmmm...”, razmišljala je.

Zvonili su još dva puta kod Branka, a zatim su pozvonili kod nje. Otvorila je vrata.

“Izvolite?”

“Dobro jutro, gospođo, ispričavamo se na ranojutarnjem ometanju. Možda nam možete pomoći s jednom informacijom, tražimo gospođu Majdu Puškar.”

“Čekajte, molim Vas, da razmislim... Ne, nije mi poznato da ovdje stanuje ikakva gospođa Puška.”

“Ne Puška, gospođo, nego Puškar. Nama je poznato.”

“A gdje bi trebala stanovati ta gospođa Puška?”

“Puškar, ne Puška. Ako Vas možemo zamoliti, kad je vidite, da je obavijestite da se javi u najbližu policijsku postaju.”

“A zbog čega, ako smijem pitat? I tko ste Vi zapravo, ako smijem pitati? Niste mi pokazali svoju značku.”

“Gospođa je potrebna zbog prepoznavanja tijela.” 

“Prepoznavanja? Čijeg tijela? Oprostite, nisam imala namjeru biti znatiželjna, ali ovo ipak nije svakidašnja situacija.”

“Da, gospođo, i ne tiče Vas se. To bi bilo sve, molimo Vas prenesite joj da se javi. Doviđenja, pozdrav.”

“Razumijem, naravno, doviđenja. A hoćete li još navraćati?”

Nije dobila odgovor. Zatvorila je vrata od stana, a muškarci su otišli. Kad je gospođa Ljubica vidjela kroz kuhinjski prozor da su napustili zgradu i odvezli se automobilom, pozvonila je kod Branka. Branko je provirio kroz špijunku i otvorio vrata. Majda je stajala iza njega.

“Dobro jutro, gospođo Ljubice.”

“Dobro jutro, Branko, dobro jutro, Majda. Znate što se upravo dogodilo?”

“Djelomično da, ostatak ćete nam sigurno reći, uđite.”

***

POU Dugo Selo | Robert Lehpaner: Kaznionica, petak, 13.12.2024.

 

Što se događa iza zida kaznionice? Je li istina ono o čemu se šuška u javnosti, a što se nitko ne usudi javno pitati? Nakon objavljenih knjiga “Živjeti u Hrvatskoj” i “Soba 202 i druge priče”, Robert Lehpaner nas u ovom ljubavno-političkom romanu vodi u uzbudljiv splet realnosti i fikcije. Majda i Branko sretnu se slučajno na vrhuncu predizborne kampanje. Međutim, nakon izbora više ništa nije kao što je bilo ranije. Počinju se događati stvari koje je rijetko tko pretpostavljao. Jesu li građani dobili vlast kakvu su zaslužili? U tim opasnim okolnostima, u kojima zakoni preko noći postaju bezvrijedni papir, u kojima više nitko nije siguran što ga može sutra zadesiti, oni uskoro potajno započinju ljubavnu vezu. Novonastale političke okolnosti se zaoštravaju, upliću im se u živote i stvaraju im najozbiljnije probleme. Hoće li njihova veza, unatoč raznim kušnjama, opstati? Tko će biti žrtva politike? Hoće li se zemlja konačno ipak vratiti u normalu?

Naklada: Društvo za promicanje kultute "Kvaka", 2024.

Robert Lehpaner | Mamin ljubavnik

Tri dana kasnije Tea je u dogovoreno vrijeme u popodnevnim satima s crvenom ciglicom kave u torbi stigla do Vitine kuće i pozvonila. Vito je otvorio, iza njega je u hodniku stajala mama Zorka.

“E bok, lijepo da si došla, uđi”, rekao je Vito, “Zorka, moja mama – Tea, moja cura.”

"Dobar dan, gospođo", pozdravila je Tea i mami Zorki pružila ruku.

A mama Zorka očito nije očekivala da će joj Tea pružiti ruku, i očito nije smatrala potrebnim pozdraviti se. Umjesto toga je Teu brzinski snimila od glave do pete, i trebalo je cijele dvije sekunde da i ona Tei pruži ruku.

Predstavljanje knjige | Soba 202 i druge priče Roberta Lehpanera

 

Robert Lehpaner | Stranka u Zaleđu

Donje Zaleđe bilo je seosko naselje tipičnog izgleda za ove krajeve. Nekoliko desetaka, uglavnom neožbukanih ili poluožbukanih kuća; većinom blatnjava i neuredna dvorišta, u kojima su stajali stari traktori i razna druga poljoprivredna oprema, karoserije starih automobila ili kamiona jugo-proizvodnje, kao i one skupine raznih starih predmeta koje čovjeka podsjećaju na glomazni otpad, i za koje ponekad i sami stanari više ne znaju služe li još nečemu ili bi ih trebalo baciti. Stari nakrivljeni drveni stupovi za struju, između kojih su labavo visjele strujne žice; cesta od odavno ispucanog i bezbroj puta već krpanog asfalta; kraj kolnika, umjesto nogostupa, neuredne površine od zarasle trave ili šljunka; ostaci nadstrešnice autobusnog stajališta kojoj je netko odvalio bočne stranice, te društveni dom kao jedini sadržaj i središnja točka naselja. Vozači su morali paziti jer je cesta bila mjesno šetalište za pse i kokoši.

Društveni dom bila je prizemna zgrada s kosim krovom. U desnom, većem dijelu nalazila se velika dvorana, a u lijevom dijelu zgrade nalazio se minimarket s klupom za ispijanje piva vani ispred izloga, drugim riječima muškim mještanima okupljalište iz dosade i praktičan i jeftin nadomjestak za birtiju koje u naselju nije bilo. Na domu se nalazila drvena oglasna ploča s velikim plakatom ‘Bosansko veče’ za nastup bosanskih pjevača u noćnom klubu susjednog većeg mjesta, a pored plakata dva oglasa: ‘Hitno prodajem Romanovske ovce vrlo ekonomične i plodne vrlo povoljno’ i ‘Prodaje se Golf II dizel u odličnom stanju cijena po dogovoru’. Do oglasâ visjela je i ploča na kojoj je pisalo kako je dom obnovljen sredstvima Europske unije. I stvarno, dom, koji je zapravo izgledao zapušteno i propalo, imao je novi limeni krov i nove plastične prozore i vrata. Sredstvima Europske unije, dakle financiran: što zapravo znači da su prozore, vrata i krov financirali možda Danci, Austrijanci i Nijemci svojim porezima, dakle ljudi koji nemaju nikakve veze s obnovom nekog društvenog doma, negdje tamo u nekom selu na drugom kraju Europe, a samo zato što ovdašnji ljudi kao nisu u stanju skupiti novac za taj pothvat? Oko doma osjetio se neugodan miris koji je podsjećao na kanalizaciju. Dolazio je od prljave traktorske prikolice - cisterne za ispumpavanje septičkih jama koja je stajala pored doma.

Robert Lehpaner | Gosti iz Beča

Ljetno poslijepodne. Tamara i Ivan bili su zavaljeni na kauču, svatko udubljen u svoju knjigu, kad je stigla poruka na Ivanov mobitel.

‘pred Grazom smo’

“Pred Grazom su”, pročitao je Ivan.

“Tek?” iznenadila se Tamara.

“Da, čudno. Možda su kasno krenuli.”

“Ili je gužva.”

“Ili to...”

“Kako god, mi smo im sve počistili i izluftali. Pa kad stignu, stignu. Ostalo je i pizze, ako žele.” 

Ivan i Zvonko bili su prijatelji još iz mladih dana. Prije nešto više od petnaest godina zajedno su kupili kuću s dva stana na periferiji Zagreba. Bila je povoljna jer je bila u vrlo lošem stanju. Krenuli su je tad uređivati i opremati, i čim je bilo donekle moguće, uselili su se. U jedan stan Ivan i Tamara, a u drugi Zvonko. Nedugo nakon toga su se Ivan i Tamara vjenčali, a Zvonko je bio Ivanov vjenčani kum. Zvonko je nakon nekoliko mjeseci odlučio pokušati svoju sreću u Beču. Tamo je ostao živjeti, kasnije upoznao Ružicu i oženio se za nju. Zvonkov stan je dakle bio prazan, osim kad bi Zvonko i Ružica dolazili na odmor.

“Hoćemo partiju šaha? Stignemo još”, sjetila se Tamara.

“Eee, može, nismo igrali već valjda pet dana”, uzvratio je Ivan i otišao po šah.

Nakon pola sata je stigla nova poruka.

‘u Sloveniji smo’

“U Sloveniji su.”

“Pojela sam ti konja”, smijala se Tamara.

“A shit.”

A onda je zazvonio na vratima i spasilo Ivana od vjerojatnog poraza, jer ga je Tamara najčešće pobjeđivala. Otvorili su im.

Muškarci su se pozdravili uz čvrsti stisak ruku.

“E bok.”

“Bok!”

“Hallooo, stigliii smooo”, veselo je pozdravila Ružica, zagrlila Tamaru i poljubila je u oba obraza.

Tamara je stajala ukipljeno. Općenito nije voljela takve rituale, niti je osjećala toliku bliskost s Ružicom. Kad Ružica i Zvonko nisu bili u Zagrebu, jedna s drugom praktički nisu imale nikakvog kontakta, osim onih kratkih formalnih poruka povodom blagdana, ‘sretan Božić’, ili slično.

“Bok”, pozdravila je Tamara kratko s usiljenim smiješkom na licu.

“Dugo ste putovali”, primijetio je Ivan.

“Ma bio je veliki Stau na Autobahnu, pa Baustelle, pa opet neki Stau pred tunelom...”, objasnio je Zvonko.

“Da, veli Stau je bio, bio je sigurno neki Unfall. A koliko je samo bilo auta, pa smo skrenuli na Raststättu, pa smo popili kavu, pa smo nastavili, pa je opet bio neki Stau, pa onda...”, krenula je opisivati Ružica.

“Dobro je, Ružice, shvatili su”, prekinuo ju je Zvonko.

“Aber jetzt sind wir ja da”, veselila se Ružica.

Ivan je jedno vrijeme živio i školovao se u Njemačkoj, pa je razumio što Ružica govori. Ponekad se pitao kako nastane takva jezična mješavina, to ubacivanje njemačkih riječi ili cijelih rečenica, kod ljudi koji žive u inozemstvu; čak i kad se radi o sasvim jednostavnoj komunikaciji za koju bi trebalo poznavati izraze na materinskom jeziku. Je li u pitanju zbrka u glavi ili možda želja pokazati okolini svoje vrsno, a nerijetko i krivo znanje njemačkoj jezika? Tamara nije znala njemački, niti ju je zanimao taj jezik. A austrijski govor zvučao joj je čak pomalo odbojno. Ali je znala da će joj Ivan prevesti, ako bude u razgovoru nešto bitno. 

Robert Lehpaner | Zlatni Papuk

Marina je sjedila za stolom i s oduševljenjem gledala slike na laptopu. Koja lijepa priroda... krasno... šume... Jankovac... jezera..., pomislila je. Njena prijateljica je sa suprugom i djecom nedugo prije toga bila na Papuku, pa joj je poslala linkove. Marinina prijateljica bila je psihologinja i uvjeravala je Marinu da zajedničke aktivnosti jačaju vezu ili brak i da zbližavaju ljude. Marina je odmah dobila želju i sama otići na Papuk. S djecom naravno. A onu bitangu od svog supruga i oca svoje djece, kojoj se vjerojatno neće dati maknuti se s kauča i od televizije, trebalo bi ipak pokušati nagovoriti, zaključila je. Možda mogu nakon dužeg vremena makar taj jedan dan biti obitelj, a ne uvijek majka s dvoje djece i beskorisni muškarac koji s njima dijeli stan. Što je duže razmišljala, ideja s izletom na Papuk svidjela joj se sve više. Možda bi im izlet bila čak prilika za novi početak kao obitelji. Ne samo obitelj na jedan dan, nego za stalno, za ubuduće. 

Marina se okrenula prema kauču na kojem je sjedio Zoran, njen suprug, i gledao televiziju. Ispred njega na stolu stajala je jedna prazna i jedna još polupuna boca piva. Gledao je nogometnu utakmicu, očito neku vrlo važnu, jer je sjedio na prednjem ruku kauča, nagnut prema naprijed, odjeven u navijačku majicu s crvenim i bijelim kockicama kao na reklamama za pivo. Uživio se u ulogu trenera na stadionu i glasno davao upute igračima.

“Dodaj mu loptu... dodaaaj... igraaaj... a jebote... trčiii... Isuse, koji kreten... neeeeee.... ufffff.... dobro je...”

“Zorane”, viknula je Marina.

“Pucaaaj... bravooo... joj neee.... ma pucaaaj... tooo, ma tooo... goool, yeees... 1:0... tooo...”

“Zorane!”

Zoran i dalje nije reagirao. Marina je ustala i došla do njega, uzela daljinski upravljač i ugasila televizor. Zoran ju je pogledao sav u šoku i nevjerici.

“Eee, šta to radiš? Jesi normalna?”

“Zorane, želim s tobom razgovarati, a ti ne reagiraš. Ignoriraš me ili stvarno ne čuješ od televizije?”

“Eee, daj mi daljinski, ne mogu sad nikakve tvoje teme slušati.”

“Ne dam. Želim razgovarati s tobom. Imam jednu super ideju.”

“Pa ti stvarno nisi normalna”, odgovorio je Zoran i ustao s kauča, otišao u kuhinju i nastavio gledati utakmicu na mobitelu. 

“Da, da, idi kuhinju i gledaj svoj glupi nogomet na mobitelu. Čudi me da te nisu već odavno uzeli za izbornika reprezentacije, s obzirom koliko se dobro razumiješ u nogomet. I pivu si zaboravio.”

Ok, pomislila je Marina, neka odgleda tekmu do kraja na mobitelu, jer dok traje utakmica ionako nije sposoban za ikakav razgovor. 

Robert Lehpaner | Nova kolegica

Morana je bila vrlo razgovorljiva. Sve ju je zanimalo i sve je voljela komentirati, ono što razumije i ono što ne razumije. Bila je vrlo otvorena, voljela mnogo govoriti o sebi, svojim razmišljanjima, željama i problemima, razglabati svoj svakodnevni život do najmanjih detalja. Voljela je ispitivati druge ljude  i očekivala je da oni budu prema njoj jednako otvoreni kao ona prema njima. Voljela se ljudima u svojoj okolini miješati u živote i davati im razne savjete, bez obzira razumjela njihove životne situacije ili ne. Morana je s jedne strane lako sklapala poznanstva, ali ih je s druge strane uglavnom brzo gubila. Ljudi s kojima bi se počela družiti, velikom većinom bi je ubrzo počeli izbjegavati. Uz sve to, imala je visok glas i voljela se često smijati, što je nekim ljudima dodatno smetalo. Ali Morana nije imala dovoljno emocionalne inteligencije da bi shvatila da njen način komunikacije druge ljude odbija. Jedino bi se ponekad čudila kako je većina ljudi koje upozna, nakon kratkog vremena počne izbjegavati.

Nakon prekinutog studija ekonomije zbog nedavanja ispita, mama ju je zaposlila u knjigovodstvenom servisu kojeg je imala u suvlasništvnu s jednom drugom gospođom. Mama je bila slično pričljiva kao i Morana, i smatrala je da je Moranina komunikativnost znak da joj je kći jedno bistro dijete. Kao kći jedne od suvlasnica-direktorica, Morana je u firmi uživala svojevrsnu protekciju. Mogla je pričati i smijati se cijeli dan koliko joj je bila volja, zbog čega je većina kolegica i kolega, a posebno druga direktorica i suvlasnica firme, nisu podnosili. Morana si je uzimala za pravo dolaziti na posao i odlaziti s posla po vlastitom nahođenju. Kad bi dolazila na posao, ulazila bi u ured sa širokim osmijehom na licu.

Robert Lehpaner | Sunce iznad Zagreba

Unesite korisničko ime i lozinku. Kreirajte svoj profil. Spol, datum rođenja, visina, težina, država, županija. Zašto ste se prijavili na ovu stranicu? Recimo: Iz znatiželje. Za sada. I spremila je sve. Kreirala je profil na Iskrici. Kuhalo za vodu se upravo ugasilo, voda za čaj je bila gotova. Marijana je brzo napravila čaj i vratila se za stol pred laptop. I dalje? Čekati da joj se netko javi ili da sama traži nekoga? Nije trebala čekati, već nakon nekoliko trenutaka na ekranu je pisalo: Imate 1 novu poruku. Zar već? Uskoro su bile dvije, pa tri pa četiri. Marijana je puhala i srkala vrući čaj i promatrala kako kompjuter odbrojava pristigle poruke. Kad ih se nakupilo desetak, odlučila je kliknuti na jednu. 

Pisalo je: Bok. - Ok, i tebi bok, pomislila je i zatvorila poruku.

Druga poruka: Vidim te dok se skidaš. – Eeeee, koji je to kreten, nije mogla vjerovati. 

Treća poruka: Kad si se zadnji puta? – Ajme šta je ovo, začudila se.

Četvrta: Kako si? – Hmm, jaaako maštovit, ali barem nije prost. 

Tko su ti ljudi, kako su je našli tako brzo? Kao da spavaju pred kompom.

Nakon upornih nagovaranja zadnjih dana od strane svoje prijateljice i vjenčane kume Ane, odlučila je napokon krenuti u potragu za novim muškarcem u svom životu. Ne pretjerano ambiciozno, ali ipak krenuti, poduzeti neke korake, na primjer kreirati profil. Nazvala je Anu: 

„Ana, ovo tamo nije normalno, čini mi se.“

„A šta ti se dogodilo, draga?“

„Pa, počnu te odmah zasipati glupim porukama.“

Ana se smijala: „Da, to ti je normalno tamo. A ti trebaš iz te gomile poruka naći nekoga s kime bi se upustila u razgovor, kužiš. Ili, ignorirati sve to i sama tražiti.“

„I tebi su se tako javljali?“

„Daaa, velim ti, to je normalno tamo.“

„Ne znam je li to za mene. A vidjet ćemo...“

Robert Lehpaner | Unatoč tome što je tehničke struke, čitanje i pisanje ga odavno zanima

Robert Lehpaner

Robert Lehpaner rođen je 1969. godine u Frankfurtu na Majni. Više puta se do sada selio između Frankfurta i Zagreba, a zadnjih dvadesetak godina živi u okolici Zagreba. Školovao se djelomično u Frankfurtu, djelomično u Zagrebu. U Frankfurtu je završio elektrotehnički fakultet. 

Unatoč tome što je tehničke struke, čitanje i pisanje ga odavno zanima. Nekoliko godina za redom pisao je članke za Vjesnik, u kojim je komentirao razne aktualne teme. Godine 2022. odlučio je pokrenuti vlastiti blog, na kojem piše svoja razmišljanja i ideje o raznim društvenim temama i događajima: https://zivjeti-u-hrvatskoj.blogspot.com/ 

Okidač za ulazak u svijet beletristike mu je bio 2019. godine. Kako ga inače zanima povijest, nekim povodom, kojeg se ni sam više ne sjeća, pretraživao je na internetu onaj manje poznati dio života Ive Andrića kao diplomata u službi Kraljevine Jugoslavije. Andrić, čiju “ćupriju na Drini” je djelomično čitao u školske dane, ga je zaintrigirao, pa je odlučio zaviriti u njegova ostala djela. Ne odmah u romane, nego za početak u nešto kraće. Na Interliberu mu je došao u ruke paket knjiga s Andrićevim pričama, i od tada se intenzivno posvetio čitanju beletristike poznatih književnika s prostora bivše Jugoslavije, kao i poznatih njemačkih književnika. To mu je dalo inspiraciju iskušati se i osobno u pisanju, te je pokrenuo blog na kojem objavljuje kratke priče: https://moje-kratke-price.blogspot.com/