Olga Vujović | Veliki Panda i Sićušni Zmaj

Pogreške su dokaz da pokušavaš

Teoretičari i povjesničari književnosti pokušavaju svaku knjigu klasificirati zadanim mjerilima, a najlakšom im se čini podjela na knjige za odrasle i za djecu. Jedno od najpoznatijih djela koje nadilazi takvu podjelu jest kratki roman „Mali princ“ francuskog autora Antoinea de Saint Exuperyja koji naracijom, sadržajem, likovima i ozračjem naginje bajci čime je blizak djeci, ali kako vrvi filozofskim replikama, odrasli u njemu pronalaze „svoje“ rečenice. Slično razmišljam o knjizi Jamesa Norburyja „Veliki Panda i Sićušni Zmaj“ (preveo Slavko Sobin, Stilus knjiga, 2021.) koju bih bez krzmanja opisala kao slikovnicu (oslikan je svaki list), jer su ilustracije bliske djeci (medvjed i zmaj), a dijalozi su na tragu duhovnog promišljanja. Norbury (44) je poticaj za ovu knjigu izvukao iz iskustava koje je stekao u udruzi „Samaritans“ prilikom telefonskih razgovora s ljudima sklonim suicidalnim mislima. Nakon dvije godine volontiranja odlučio je pokrenuti skupinu za podršku u svojoj lokalnoj zajednici (grad Swansea u Južnom Walesu), no ta se namjera izjalovila. U međuvremenu je otkrio svijet budizma i budući da je cijeli život crtao: „ odlučio sam koristiti se crtežima kako bih te snažne, transformacijske ideje prenio na jednostavan, pristupačan način.“ Ljubitelj prirode i životinja te okrenut duhovnosti i filozofiji budizma, Norbory je u svoje crteže smjestio dva lika koji obilježavaju kinesko područje : omiljenog velikog crno – bijelog medvjeda i hramskog zmaja - čuvara, samo sićušnog.

Olga Vujović | Pavao Pavličić: Ljekovito blato

Pozdrav iz Erdutskih Toplica

Rečenicama: „Udarac je bio jak i pogodio je tri točke u istom času: kuk, rame i čelo. Remetin je bio okružen trojicom razbijača – od kojih je jedan imao nož, drugi lanac, a treći palicu – pa se branio kako je znao i umio: nastojao je barem onoga s nožem pogoditi nogom u koljeno.“ počinje novi roman Pavla Pavličića (1946.) „Ljekovito blato“ Mozaik knjiga, 2021.). Odanim čitateljima Pavličićevih kriminalističkih romana mora odmah biti sumnjiv takav početak jer urednik novinske Crne kronike, Ivo Remetin, ima unuka, što znači da je , najblaže rečeno, u zrelim godinama, pa je upitan njegov susret s razbijačima( mada to ne bi čudilo u slučaju njegovog prijatelja i vršnjaka, policijskog inspektora Vlade Šoštara). Pavličić odmah objašnjava opisanu situaciju: Remetin pati od poremećaja spavanja, pa kada ga nešto uzruja on reagira, između ostalog, padom s kreveta, kao što je bilo u opisanom slučaju. A ono što je iskusnog novinara uzrujalo bio je dvotjedni boravak sa suprugom u Erdutskim Toplicama (radi njezinih klimakterijskih tegoba i njegovog lumbaga) što je urodilo njegovom tjeskobom zbog vremena koje nije imao čime ispuniti „pa je odmah znao da će bivati sve nervozniji i nervozniji, te da će noću izvoditi kojekakve gluposti.“

Olga Vujović | Rudyard Kipling: Opsjene i sablasti

Naravno postaje nadnaravno i obrnuto

Ime britanskog književnika Rudyarda Kiplinga (1865.-1936.) neraskidivo je vezano uz dječaka Mowglija u planetarno poznatoj „Knjizi o džungli“ (1894.), pa šira publika praktički niti ne poznaje njegov bogati opus koji sadrži brojne priče za djecu i odrasle, obilje pjesama i četiri romana(u nas su prevedeni „Svjetlost se ugasila“ i „Kim“). Rođen u Bombayu (današnji Mumbai) u Angloindijskoj obitelji (naziv za Britance koji su živjeli u Indiji) Kipling je s pet godina poslan u Britaniju na školovanje što je za njega, zbog životnih uvjeta u „kući pustoši“ kako je nazvao dom obitelji kod koje je obitavao, bilo vrlo traumatično. Shvativši da neće steći visoku naobrazbu, Kipling se 1882. vratio u Indiju i u gradu Lahore (danas Pakistan) je do 1889. radio kao novinar. Nakon svađe napušta redakciju i sada odlazi u London gdje se ubrzo ženi. Nakon nekoliko važnih putovanja i duljeg boravka u SAD, 1896. se trajno nastanjuje u Engleskoj (prvo Torquay, pa Rottingdean i konačno Burwash).

Povod mojeg osvrta na Kiplinga jest zbirka priča inspiriranih njegovim boravkom u Indiji koje su pod naslovom „Opsjene i sablasti“ nedavno objavljene u Ilustriranoj fantastičnoj knjižnici Malih zvona (prijevod Leo Beslać, ilustracije Matej Stić, Mala zvona, 2021.).