Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom Nena Crnčević. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Nena Crnčević. Prikaži sve postove

četvrtak, 29. prosinca 2016.

Nena Crnčević | Slamka spasa


U tvojim očima biser tuge,
u tvom uzdahu teret svijeta,
ništa nije kako se čini
ali to te ne dira, ne smeta,
jer zatukle su te kiše jada,
u tvom svijetu, svijet propada.
I ne znaš kako se dići,
iz tog blata, mulja,
toneš sve dublje,
ne vidiš slamku spasa,
zovem te ali ne čuješ mi glasa.

petak, 10. lipnja 2016.

Nena Crnčević | Sjene


http://res.freestockphotos.biz/pictures/5/5690-black-and-white-shadows-in-the-woods-pv.jpgKoraci iza mene bili su sve su bliže. Osjećala sam kako mi niz vrat gmiže strah i zavlači se duboko u pore. Potrčala sam uza stepenice gradskog parka neprestano se okrećući ne bih li vidjela svog progonitelja ali iza i oko mene, samo su sjene plesale pod uličnim svjetlima. Srce mi je ubrzano kucalo da sam mislila kako će mi iskočiti iz grudi. U rukama sam čvrsto stezala džepni nožić kojeg sam na ključevima nosila kao privjesak. Iza mene, u mraku čula sam korake. Oblio me znoj panike da neću uspjeti pobjeći.

Osvrnula sam se. Iza mene nije bilo nikoga osim sjena. Prolazeći kroz park, bez daha sam posustajala na svakom koraku. Pala sam u lokvu kiše i čula smijeh koji se prolomio iza mene. Uokolo, njihale su se grane na vjetru a sablasni smijeh mi se zavlačio pod kožu koju sam posjekla na svom džepnom nožiću. Kapljice krvi padale su mi po bijeloj majici pretvarajući se u otiske nečijih prstiju koji su me zgrabili i potezali prema ponoru tame. Vrisnula bih ali sam ostala bez glasa.

subota, 28. svibnja 2016.

Nena Crnčević: Grade

Na tobom Grade
nadvili se sivo-modri oblaci,
rivom odjekuju moji koraci,
u tišini pred neveru,
kroz oblake munje deru
nebo iznad otoka u daljini,
puše južni vjetar silni,
kapi kiše osjećam na ruci,
valovi mora se razbijaju
o brodove u luci.

subota, 21. svibnja 2016.

Nena Crnčević | Ruke


Znate kakav je osjećaj kad vam nešto izmiče iz ruku a vi očajnički pokušavate zadržati među prstima niti koje pucaju pri rastanku, sigurna sam da znate jer barem jednom ste se od nekog teška srca rastali, u dubini duše se raspali kao osušene latice cvijeća nošene povjetarcem nedostajanja. E pa onda me razumijete kada vam kažem da je tog dana moj život zaostao u vremenskom vakuumu, tog dana kada je nestao s mojih poljana mirisnog cvijeća koje na povjetarcu laticama plešu obasjane suncem čije zrake na mene nisu pale. Iznad mene stvorio se oblak tame i samoće koja neće proći jer u meni sad ledom prekrivena duša ne može da oživi ni spomen na tebe koji si pred svitanje nestao i za sobom ostavio pitanje kad ćemo se opet sresti - na poljanama cvjetnim, opijeni mirisom prirode zatočeni u beskraju vremena.