Kolumne
|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Prikazani su postovi s oznakom Nena Crnčević. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Nena Crnčević. Prikaži sve postove
četvrtak, 29. prosinca 2016.
Nena Crnčević | Slamka spasa
U tvojim očima biser tuge,
u tvom uzdahu teret svijeta,
ništa nije kako se čini
ali to te ne dira, ne smeta,
jer zatukle su te kiše jada,
u tvom svijetu, svijet propada.
I ne znaš kako se dići,
iz tog blata, mulja,
toneš sve dublje,
ne vidiš slamku spasa,
zovem te ali ne čuješ mi glasa.
Labels:
Nena Crnčević
,
poezija
petak, 10. lipnja 2016.
Nena Crnčević | Sjene
Osvrnula sam se. Iza mene nije bilo nikoga osim sjena. Prolazeći kroz park, bez daha sam posustajala na svakom koraku. Pala sam u lokvu kiše i čula smijeh koji se prolomio iza mene. Uokolo, njihale su se grane na vjetru a sablasni smijeh mi se zavlačio pod kožu koju sam posjekla na svom džepnom nožiću. Kapljice krvi padale su mi po bijeloj majici pretvarajući se u otiske nečijih prstiju koji su me zgrabili i potezali prema ponoru tame. Vrisnula bih ali sam ostala bez glasa.
Labels:
kratke priče
,
Nena Crnčević
subota, 28. svibnja 2016.
Nena Crnčević: Grade
Na tobom Grade
nadvili se sivo-modri oblaci,
rivom odjekuju moji koraci,
u tišini pred neveru,
kroz oblake munje deru
nebo iznad otoka u daljini,
puše južni vjetar silni,
kapi kiše osjećam na ruci,
valovi mora se razbijaju
o brodove u luci.
nadvili se sivo-modri oblaci,
rivom odjekuju moji koraci,
u tišini pred neveru,
kroz oblake munje deru
nebo iznad otoka u daljini,
puše južni vjetar silni,
kapi kiše osjećam na ruci,
valovi mora se razbijaju
o brodove u luci.
Labels:
Nena Crnčević
,
poezija
subota, 21. svibnja 2016.
Nena Crnčević | Ruke
Znate kakav je osjećaj kad vam nešto izmiče iz ruku a vi očajnički pokušavate zadržati među prstima niti koje pucaju pri rastanku, sigurna sam da znate jer barem jednom ste se od nekog teška srca rastali, u dubini duše se raspali kao osušene latice cvijeća nošene povjetarcem nedostajanja. E pa onda me razumijete kada vam kažem da je tog dana moj život zaostao u vremenskom vakuumu, tog dana kada je nestao s mojih poljana mirisnog cvijeća koje na povjetarcu laticama plešu obasjane suncem čije zrake na mene nisu pale. Iznad mene stvorio se oblak tame i samoće koja neće proći jer u meni sad ledom prekrivena duša ne može da oživi ni spomen na tebe koji si pred svitanje nestao i za sobom ostavio pitanje kad ćemo se opet sresti - na poljanama cvjetnim, opijeni mirisom prirode zatočeni u beskraju vremena.
Labels:
kratke priče
,
Nena Crnčević
Pretplati se na:
Postovi
(
Atom
)
