Mirjana Vujec | Stoljeća bola

I kako brzo
promaknu se,
Jezabela,
Babyn Jar
i Odesa,
pakao Łódźa
i mjesta kraj Save,
s prahom božanskim
od kosti i mesa.

U pakao novi
što izraste,
iz prevelike patnje
liječene  pažnjom,
bez podignutog prsta
kad otme se božanskom
i prigne k sebi
opakom i lažnom.

A On?
Što  sobom 
sve mjeri
i šutnjom svojom
zveči,
zar?
kako?
zašto?
da Mu se molim,
krug taj 
da prekine
vječni.

Strašan
a prelijep,
tvaran
dok se kreće,
u tami
jer bez tame,
ni svjetla biti
neće.

Mirjana Vujec | Zakon slomljenih posuda

Na broju pet.
Razlilo se nebo.
Žurimo ga pokupiti.
Prokaplje li,
natopit će 
spomenare.
Začeti će se priče.
Na vrijeme 
zaboravljene.
Priče će začeti
sramove.
Sramovi bjesove.
Bjesovi ratove.
Žurimo.
Kupiti zadnje
kapljice.
Jer mi oružja
nemamo.
Piše.
Na margini svjetova.
U zakonu slomljenih
posuda.

Mirjana Vujec | Nora, Nora

Marmelade, čikulade!
Kremenadle!
Lafke note!
Hladetine i griotte!
Cucke, mačke i merlote!
Žufku kavu.
I kajzeršmarn.
Stare vure i porculan.
Jer tak Bog,
il' Belzebub!? hoče,
vsaki ima,
svoje slaboče.

Pak ih
skriva,
laje,
fanta
i baje,
jer se dok je
bedastoči
i živlenje traje.

A ja..
Kak da nisem,
z matere zišla,
ili me je sklajbal
nekakov anarhišta?!
Očem samo jedno!
Slova!
Slova!
Slova!
Gda med njih zajdem,
kak da sem
...nora!

Mislim,
dok ih hrdam,
kak siromak okrajke,
za drugoga žufke, 
za njega slatke.