i otkucaj sata,
na prozoru odsjaj
jesenjeg zlata...
već plovi dan
ususret noći,
tek tren u vječnosti
što mora proći.
A mi smo tu
ispod svog krova,
u bijeloj sobi
toploj od snova.
U vazi ruža
slatko miriše
dok usnuli čovjek
kraj mene diše.
Dok vani jesen
svud smiraj sprema,
duboko u nama
skrivena, drijema.
I zaigra srce
u ljubavnoj zamci,
kad nježno milujem
prosijede lasi.
Zagreb, 2008.
Uglazbio I. Knežević 2009.g.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.