„I kod stvari koje ih zanimaju, i kod stvari koje ih itekako zanimaju, ali za koje ne nalaze prave riječi, ljudi reagiraju slijeganjem ramena. Svaki put mislim da bi se hitno trebao izabrati neki novi dio tijela za to, u krajnjem slučaju neka druga gesta. U anatomiji ramena, za razliku od anatomije obrva, nema dovoljno mjesta za nijanse.“
Kada je Eva de Wolf sa velikim blokom leda spremljenim u prtljažniku svojeg automobila krenula put rodnog Bovenmeera, izmišljenog sela negdje u Belgiji, dalo se naslutiti kako „Rastapanje“, roman prvijenac mlade belgijske spisateljice Lize Spit, nije tek obična priča o odrastanju. Tjeskobni, a opet čudno mirni i distancirani, Evini unutarnji monolozi i sjećanja uvijaju se i stežu oko čitatelja baš poput omče koju je zloslutno u radionici kuće čuvao njezin otac, a sama Eva pripovijeda bez gorčine i patetike. Njezine su tajne skrivene ispod mirne vanjštine Bovenmeera, u kojem je sve uobičajeno i normalno, no zapravo ništa nije onako kako treba biti.