Kristijan Rožanković | Smokva

Sunce je visoko gore. Vruće je. Žega. Svaki udisaj je napor. U ovo pretoplo ljetno poslijepodne, teško je napraviti išta više osim odmoriti. Odmoriti sve. I misli su nekako lakše, manje zamršene. Dođu i odu. Kao valovi koje dolje na plažu donosi ovaj topli vjetar.

Ležim u hladu. Gledam u ruševno zdanje koje mi zaklanja pogled na šumu. Potpuno odudara od okoliša. Strši u ovoj ljepoti prirode. Ipak, dovoljno je veliko da pruža hlad na dobrom dijelu dvorišta. Možda i tako odvratno ružno ima neku svrhu.

Gledajući ga, pogled mi ne može izbjeći divlju smokvu koja se uzdiže s jednog ruba zarasle terase. Sjećam se kad sam je prvi put vidio prije par godina. Vjetar ju je donio odnekud, iznenada, jednog proljetnog jutra. Zajedno s ostalim smokvama počela je rasti iz starog betona. Takva divlja ne može dati plod, može samo rasti, kasnije umrijeti i pritom se možda srušiti na tlo. Kakav li je to život, bez cilja, pitam se na tren, no misao mi brzo ispari kao i led koji sam maloprije stavio u čašu.

Smokva i sad stoji na istom mjestu. Veća je nego onda kad sam je vidio prvi puta. Narasla je i od prošle godine. No pojavilo se nešto novo, jedan detalj kojeg prije nije bilo. Rub terase iz kojeg izlazi smokva oštećen je. Korijen, koji se razvio u tek par centimetara zemlje i naslaga lišća, sada prodire kroz slojeve betona. Pukotine su jasno vidljive. Hoće li se potpuno odvojiti i otpasti? A smokva, hoće li ona ostati stajati i bez tog betona? U jedno sam siguran. I male klice mogu razbiti nešto čvrsto i veliko. No za sve treba vremena.

Kristijan Rožanković | Dupin

 Dupin

Valovi. Lagani. Lepršavi. Pjene se udarajući nježno u trup broda. Sjedim na klupi uz njegov rub, okrenut leđima, i tiho ih promatram. Kao da ne mare za mene. Ne mare ni za brod. Zajedno se gibaju, u harmoniji, negdje u daljinu. Ne vidim im kraja. Šume odlazeći. Čini mi se da ne razumijem njihovu pjesmu.

 

Vraćamo se na obalu nakon cijelog dana daleko od nje. Nitko ne govori. Umorna lica zagledana su u more. Ne pomiču se. Nekom dražesnom sjetom otkrivaju tek lagano zadovoljstvo. I moj dan je bio lijep. Ispunjen. I ja sam se prepustio opojnom moru. Misli mi miruju. Pojavi se tek poneka slika današnjeg jutra, sretna. Sigurno će mi ovo sjećanje ostati još dugo. To me na tren obraduje pa se nasmijem sam sebi. Ionako nitko nije primijetio, svi su uronjeni u more.

Odjednom, vika. Trgnem se i pogledam na lijevu stranu. “Eno ga!”, viknu glasno djeca u prednjem dijelu broda. “Ima ih više, brzo!”, nastavlja neka žena udaljena par metara od mene. Svi skaču do ograde broda. I dalje ne vidim o čemu se radi. Znatiželja i mene digne, te između silueta svojih suputnika, nižih od mene, uspijem razaznati taj veličanstveni prizor koji je izazvao uzbunu oduševljenja. Jato dupina. Blizu broda su. Putuju jednakom brzinom kao i mi. Pažnja im izgleda godi. Izmjenjuju se u svom plesu, dok jedni zarone, drugi su gore na površini.

“Nemojte svi na jednu stranu, nagnut ćemo se!”, vikne ljutito kapetan. “Dosta mi je ovoga, svaki dan isto…”, nastavi sebi u bradu, no jasno ga čujem. Odlazim na drugu stranu broda. Sjedam na svoje mjesto. Vidio sam i ranije dupine, nisam toliko iznenađen. Dok svi i dalje stoje na lijevoj ogradi, ja gledam prema desnoj strani broda. Iznenada, tamna silueta ocrtava se ispod površine. Samo je jedan s ove strane. Počinje skakati u pravilnim razmacima, razigrano. Smije mi se, dok opet izranja iz plavetnila. “Sve je u redu”, govori mi smiješkom. “Jeste vidjeli ovo?”, sad ja oduševljeno uzviknem, posve gubeći kontrolu nad svojim glasom. “Dupini ne govore”, mrzovoljno odbrusi član posade i nastavi svoj posao. “Ovaj je govorio”, odgovorim tiho. Nije me čuo. Možda i je, ali nije reagirao. Shvatit će jednog dana. Tad će se dupin i njemu nasmijati.

Kristijan Rožanković | Vrabac

Sunčan je, ali prohladan zimski dan. 

Gledajući iznutra, čovjek se lako prevari, misleći da bi se mogao okupati u ledeno toplom suncu. 

No tamo vani, dobio bi samo neugodan vjetar.

Na bijeloj lakiranoj ogradi terase koja gleda na jug zastao je jedan maleni vrabac.

Zastao je, gledajući u daljinu. 

Vjetar mu nije smetao. 

Šibao ga je nemilosrdno, no on je svojim malenim krilima koristio taj vjetar kako bi i dalje ostao stajati tamo gdje želi, na staroj bijeloj ogradi. 

Skakutao je povremeno, dajući šansu vjetru da pomisli da je jači od njega. 

Nije mu se opirao, upravljao je njime.

Trzao je repićem i naginjao glavu, mijenjajući strane - čas jednu, čas drugu. 

Gledao sam ga pozorno. 

Razmišljao je. 

Nije razmišljao o vjetru. 

Njegove misli bile su puno dalje; on je, tako malen, mislima gledao dalje od vjetra. 

Odjednom, poletio je. 

Poletio je k svojim mislima, u slobodu.

Kristijan Rožanković | Čekaona

Sjedim u čekaoni. Ugodna, po svoj prilici i opuštajuća, glazba lagano svira. Kiša pada već danima, sivilo se nadvuklo nad grad. Ljudi ulaze i izlaze, otresajući kapljice sa svojih kaputa i brišući cipele od masivni crni otirač. Sjede u toj čekaoni. Većina ih pognute glave gleda u mobitel. Zabrinuto, odsutno, nasmiješeno… 

Neki gospodin u žutim cipelama svoj mobitel drži na žutom ruksaku, dok kroz svoje podeblje naočale s posvemašnjom ozbiljnošću zuri u njega. Tipka po zaslonu pa ga prisloni na uho diktirajući nešto. Stariji bračni par sjedi uz njega, razgovaraju, izmjenjujući tek poneku riječ svakih par minuta. Promatraju svakoga tko uđe, gledaju prema pultu. Potom opet razgovaraju, no bez riječi i pogleda. Ostatak grupe, manjina koja se ne zabavlja mobitelom, ne djeluje ništa manje zabrinuto. Gledaju u daljinu. Ne diraju se pogledima. 

Sjedim u redu na suprotnoj strani. Gledam sve te ljude; kao da ih ja jedini promatram u cjelini. Možda nisam samo ja, pomislim na trenutak. Okrećem se na sve strane, nisam ulovio nijedan pogled. Svaki je bio fokusiran na svoju točku i ljubomorno je držao. I dalje ih promatram, dok glazba prelazi na malo veselije note. Oni se ne obaziru na to. 

Počinjem gledati dublje u njih. Vidim ih kao djecu, svi su jednako stari. Razdragani su, igraju se zajedno. Bez mobitela. Čak i bez naočala. Što im se dogodilo kroz sve ovo vrijeme, što ih je natjeralo da izgube djetinju iskru? Hoće li ikada prestati čekati, sjedeći i dalje u stolici vlastitog života?