za Dinku
za Lauru
Simone se umotala u debelu deku i čekala da se ohladi čaj. Sumrak je i kamp počinje živjeti još malo prije nego utone u san. Udobnije se namjestila u pletenoj fotelji i slušala žamor kampera upetljan u pop tonove iz bežičnih, bluetooth zvučnika. Oni neupućeni bi se čudili što Simone zna moderne pojmove poput wi-fi, USB, bluetooth ili HDMI, a oni koji ju poznaju bi znali da je puno pametnija nego što se ponekad čini. Simone je u mirovinu pošla punih jedara, za razliku od svojih vršnjaka koji su se zatvorili u sobe i, vjerojatno, počeli štrikati za unučad ili gledati sjednice Sabora kako bi ispraznili mozak. Ne, u Simoninom su se mozgu tek u šezdesetima otvorila vrata iz kojih su izašle sve one želje koje je brižno spremala u tu malenu izbu u pozadini svoje svijesti. Naime, preselivši se u drvenu kuću koja je obiteljsko naslijeđe na obali jezera (za koje mala djeca posjetitelja pri dolasku viču „Evo mora!“) i otvorivši kamp za bicikliste, putnike namjernike i izletnike, počela je intenzivnije pisati, slikati i skupljati starine. Vrlo se brzo kuća napunila akrilima i uljanim pejzažima, nekima uramljenih, nekima tek obješenih ili naslonjenih na stare prozore, vazama, glinenim posudama, „peškirima“, goblenima. Iako je cijeli život provela živeći i predajući književnost, svoje „pisarije“ iz „prijašnjeg života“ nikada nije nikome pokazala. Brižno ih je, poput svojih želja, čuvala u zaključanoj ladici staroga kredenca. Povremeno bi ju kamperi znali ugledati kako sjedi pogrbljena, umotana u deku na pletenoj stolici na obali jezera koji sliči na more, i uporno tipka na laptopu dok mu se svjetlo ne bi stišalo.
Mladost u kampu počela je večernji party. Simona je otpila gutljaj čaja od lipe. Voljela je mladost koja dolazi u kamp, ponajviše jer su sami donosili svoje šatore, vreće za spavanje, mobilne kućice ili pak potpune kuhinje koje stanu u ruksak. Čudila se snazi naočigled slabih leđa dvadesetogodišnjaka, pa čak i starijih biciklista te mladih obitelji s hrpom djece i hrpetinom stvari natrpanih u maleni kamper. Simone se nikad nije udavala, pak ima jednu kćer. Anja je došla u Simonin život kao maleni uragan i zauvijek ubušila svoje mjesto u Simoninom srcu kao prvašić, kao mačić, odbačen od sviju. Sada je Anja majka dvoje djece i živi život ugledne domaćice i time se ponosi. Simone je provela pola svoga života putujući i upoznavajući svoju zemlju uzduž i poprijeko, pak nikad nije pošla van njezinih granica. Tako je uživala slušajući priče gostiju, od Japana do Portugala.