Ivana Kranželić | Oproštaj

Kad netko umre

Kažemo dovraga.

Hajde da se ne svađamo više.

Sve ti opraštam

Idemo na sladoled.

To traje do trenutka

Kada ne opereš zdjelu

I ostaviš mi smeće

Iako sam ti rekla

Nisam li

I ne govorim više

Odnesem ga sama

I sa svakim bacanjem

Malo te manje volim

Kad netko umre

Taj dan sjetimo se 

Nečeg što je ta osoba rekla

S takvom jasnoćom

Kao da je u sobi.

Možda je to oproštaj

Oprost

Konačno zbogom

Tko će ga više znati...

Ivana Kranželić | Zima

I ove zime

Donosit ćemo odluke

Koje će se do ljeta

Rastopiti kao poljubac.

I ove će zime

Krist doći da nas podsjeti

Kakvi smo ljudi.

Na kratko će nas

Obuzeti milina

Dugačak pogled preko stola

U sobi punoj ljudi i jela.

Obećanje proljeća.

I ove ćemo zime 

Usred siječnja

Siječi račune

Svoditi ih na

Žaljenje i mamurluk.

Snijeg će škripati

Kao zubi u snu.

Samo djeca će se radovati.

Ti i ja?

Mi ćemo se promatrati.

Ivana Kranželić | Koraci

Sričemo korake

Trebamo štake

Padamo često

Na isto mjesto

Čak ni ne boli

Kad se posoli.

Tek psovka neka

Il stara izreka

Poprati pad

Utaži glad

Klimav je most

I ljulja se dost'

Za zrak se lovim

Pa sve ponovim.

I kamo dalje

U čije ralje

Magla je gusta

Tiha su usta.

Pažljivo broje

Riječi svoje.

Ivana Kranželić | Zašto pijem

 

Bio mi je drag Maks, smetlar.

Bio je svima drag. Prostodušan, nasmijan i dobar. Vozio se straga na kamionu Komunalca i pjevušio dok je odnosio smeće. Vikendom bi se olešio alkoholom kao i sav pošten svijet u Gudrovcu. Ispalo je da ne samo vikendom.

Pokupila sam ga na stopu u Doprivnicu. Izgledao mi je malo potuljeno.

- Komunalac me šalje na odvikavanje- uzdahnuo je.

- Vele da bum zgubil posla ak ne stanem pit- gledao je u pod.

- Tak znači- rekla sam blesavo.

Šutio je malo i vrpoljio se u sjedalu pa konačno izgovorio to nešto teško sa srca.

- Čuj, čul sam da si ti malo literarno vudrena. – napravio je gestu rukom blizu glave da stavi naglasak na „vudrena“.

- Bi ti štela meni napisat sastavak ? Za grupu ne ? „Zašto pijem“ – gledao me molećivo.

- Jebiga Maks, pa valjda znaš zakaj piješ- rekla sam.

- Da ti iskren budem, nemam pojma- pogled mu se ponovo gubio negdje ispod sjedala.

I tako smo sjeli u park. Maksić je bacao mrvice golubovima i tepao im i smijao se mutavo. Ja sam uzela papir i olovku. Nije mi odmah došlo. Ja ne pijem. Osim vikendom, to se ne računa. Pokušala sam se na trenutak staviti u Maksovu kožu, ali kad sam ga vidjela kako širi ruke i naganja golubove dok se smije na sav glas, odustala sam od tog pristupa. Potegnula sam muljevitu sluz iz dubine utrobe i krenula.

ZAŠTO PIJEM

Pijem jer se bojim ljudi.

Svih ljudi. Zlih jer su opasni, dobrih jer se ne vidi odmah da su zli.

Pijem jer mrzim i desne i lijeve. Desne jer su očito zli, lijeve jer se prave dobri.

Pijem jer sam istovremeno razmažen i zanemaren. Na krivim mjestima.

Pijem jer mi je nekad hladno u srcu i ne znam kako da ga zagrijem.

Nekad pijem jer mi je dosadno.

Mislila sam da bi to otprilike bilo to.

Maksić je bio sretan. Maksić je uvijek sretan.

Par dana kasnije srela sam ga u Gudrovcu.

- Dobil sam 5- rekao je veselo.

- I morem opet delat u Komunalcu- dodao je.

Inzistirao je da se rukujemo i zahvaljivao mi po ne znam koji put.

Ušla sam u dućan i kupila votku iako sam krenula po grincajg za ručak.

Ivana Kranželić | Vatra je bila gladna

Vatra je bila gladna
Kuća je bila stara.
Vrata su škripala.
Što ćemo s njima ?
Na vatru !
Vatra je gladna.

Ladice pune uspomena
Ne volim takve ladice.
Što ćemo s njima?
Nahranimo vatru.
(Vatra je bila gladna)

Vjenčana slika na zidu
Retuširana
Kako se već to radilo.
Koga ste se vraga ženili ?
Na vatru, gorite bijeli velovi !

Gorjelo je kao vikinški brod
Vatrogasci su došli pitati
„Treba li vam pomoć  ?!"
Rekli smo :“ Oh, ne.
Sve ćemo spaliti sami.“


Gorjelo je čitavu noć.
U zoru je vatra s neba
donijela jutro.
Nismo još gotovi, mislim.
Ali negdje valja povući crtu.