Igor Samac | Troy

Nema zla u mojim očima,
ali  me osveta nagoni da ti
kažem istinu.

Izvan ovih stabljika od
mene nećeš pronaći ništa.
Ujedinjeno je. Sve. Unutra.
Spojeno.

Ti se voliš natezati sa mnom.

Ja bih se zapravo volio zvati
Troy.

Prekrasno ime.

Igor Samac | Zalog za kraj

Sada kada nam ostaje zalog zbogom.
Treba zaboraviti sve ono što nas je vezivalo.
Izmrcvarene riječi. Poglede pod krivim kutom.
Iz konteksta potpuno  izdvojene riječi.
Onda, kada nekad promislim o nama
(a priča se da je to bila ljubav)
Uzet ću trenutak i posaditi ga u Zemlju čuda.

Igor Samac | Nasukane pjesme

Ptice nasuču pjesmu s drugih obala rijeke. Dozivaju spletene
mirise. U rukav spremaju tajne. Tajne su riječi.
Dotrče mi pera u susret. Dotrči mi sunce pa opet ode.
Mjesec se odlomi i postane polu.
Božice sve poskakuju. Žrtveni kor.

Igor Samac | Globalno selo

Kako je lijepo umrijeti u petak. U šest poslijepodne.
I par minuta.
Možda te netko nazove i u uho ti saspe mali okršaj riječi.
Sićušnu navalu fonema. Crne poluotoke sreće.
Nekada davno nije bilo telefona.
Samo stotine godina pisanih prisluškujućih misli.