|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Mi se nikad nećemo sresti
u polju punom makova
ili se tražiti u oblacima
mi ćemo bose noge nuditi ribama
Na otocima Antarktika
osnovati svoju malu vladu
i svakom meteoru koji pada
u kapsulu Krvavog vodopada
odrediti vrijeme umiranja
Zajedno ćemo u osami
tami vezati omču oko vrata
od svjetlosti Sunca
neka plaču sjene po zidovima
Mi imamo svoje gradove
svoja tajna mjesta
i skloništa od ostatka svijeta
A ako nas ljudi ipak pronađu
na ovome ili onome svijetu
lagati ćemo
da Mi uopće postojimo
Jadranskom avenijom
prema kući
ogroman plakat
osiguravajućeg društva
Ništa previše
Riječi
sasvim obične
"Sve će biti u redu"
Kao kap
u rahlu zemlju
Okidač
bez metka u revolveru
Na podlozi tamnoj
začuđeno pored mene voze
I sama sam u čuđenju
zašto ih nisam zaboravila
pri prvom skretanju
bahatosti ovog svijeta
Neobjašnjivo neobično
ali
riječi
se zabiju u moju nutrinu
povjerujem
da uistinu
sve će biti u redu
Sva tišina miriše na tebe
Cijedim se po vremenu
Vrijeme u meni drhti
Nemirno, zarobljeno
Eho isprekidanih otkucaja
Ne postoji ništa
Ne okružuje me ništa
Voda sam u vremenu
Što teče kroz tvoje prste
Plamen sam
Iskrica na vratnoj žili
Vjetar sam silni
Što te obavija
Treptaj na usnama
I blaga razigrana sjena na leđima
Vrijeme sam što kaplje
Svakim udahom tvojim
Po unutrašnjosti
Treperim
Klizim, rastačem se
I vrištim
Ne možeš zadržati nezaustavljivo
Vrijeme sam što lebdi
Svakim izdahom tvojim
Pretačeš se u mene
I bujaš
Ne mogu čuvati nešto tako veliko
Grabiti vrijeme u sebi
Tebe u vremenu
Je beskonačnost
Neuhvatljiva
Prisutna sam
To znaš
Kao voda
Kao plamen
Kao vrijeme
Živim u tebi
A opet nisam
U kutiji "Svježa jaja" jedan do drugoga
Joyce, Manzoni, Dostojevski, Zilahy
na rasprodaji
umjesto dvadeset, dvije za petnaest kuna
orma za vola pocrnjela od starosti
petrolejska lampa
par noževa u koricama
i slika nečije majke ili žene
sa posvetom iza
Gol muškarac naslonjen na radio iz prošlog vijeka
promatra treće Zagrebačko brdo
iz ukrašenog okvira
a ljudi prolaze
u vrećici kila suhih smokava iz Trogira
na ramenu metla, ispod pazuha komad željeza
rezervni dio za auto, možda
Blatnim cipelama ostavljaju trag
na ploči 48 a ( vlasnika kiša potjerala )
za njima se vuče glazba
tonući u Savu
Do idućeg vikenda...
Kažu da imam babine oči.
Zeleni travnjaci, šume na kraju sela, daleko od velikih gradova.
Borovi u vrtačama, kapi zelenih kiša.
Prve naznake svjetla se love u njenim mrenama, mutna jezera.
Ona nikad nije sjedila.
Čučeći me je voljela.
I onda nas je baba napustila.
Od starosti je umrla.
Nešto prije Domovinskog rata.
Babu su ispratili rodbina i prijatelji
U tamu
Negdje na kraju tišine
ispod stoljetnog spomenika
Darivali joj suze
rukohvat ružinih latica
I zadnji zalazak sunca
upleten
u izrađeni križ
od
moje crvene marame Titovog pionira
Spremalo se kišiti
i dan je usahnuo
kao šljive bez koštica
Trpala sam torbe
( kofere nisam imala )
s namjerom da se vratim
ali nisam...
Sad čitam pjesme
davno napisane u balonu iluzija
viđene
iz nekog drugog ugla
Gledam fotografije
po podu razasute
okružujem se sjećanjima
Na koljenima meko
brat se smiješi
ispod nevješto priljepljenog
Ray Charles-a i Bob Dylan-a
Na stolu
ispred njega
bunt LP-ki
singlica
i gramofon u crnini sobnog regala
Hrpa nekih Laso romana
i bilježnica plavog uveza
napisano nešto
što nisam razumjela
( kasnije sam otkrila njegovu namjeru - knjiga)
Sad nakon tako dugo vremena
snove je zamijenila java
Tako to biva
Skupljam i slažem u hrpice
dijelove našeg života
vraćam
do nekog drugog puta
kada će kišiti...
Sanjam Sunce kako sviće
na prozorima naše kuće
uštipke na vrućem ognju
smijeh u šalici kave
Mjesec obasjao
sva guvna i zakržljale šume
puteljke preko Vinca
I lokvu gdje kupaju se zmije
Sjetim se i tovara
šišarki, borova i kamenjara
zelenkada što po Kosi rastu
Na Piscima posađenog žita
djeteline na Radnjama
I jagoda u Vuknovcima
Ljeta u Nerežišćima
plaže usred Splita
turista i brodova
magistrale povrh Trogira
tišine Čiova
Sve su priče ispričane
međe otkad zacrtane
kozice davno preboljene
U snu znam
da nikoga od njih nema više
ni majke ni oca
ni babe ni dida
tetke niti strica
ni ujaka moga
Ni djetinjstva nema više
čemu onda da se budim iz tog sna
Ali vrijeme i bez njih teče
novi svijet se rađa
da opet imam voljeti koga
buditi se uz
nove priče i putovanja
dok Sunce još uvijek sja
Rano je jutro. Alarm odgađam po treći put.
Navučem deku preko glave, protegnem noge. Nevoljko se ustanem iz kreveta i odgegam do kupaonice. Već na samu pomisao četkice za zube utroba mi se frče. Trljam oči dok sjedim na wc školjci, mogla bi lako zaspati, umiruju me prigušeni zvukovi iza zatvorenih vrata, ne bi mi bilo prvi put, ali moram u Petrovu.
Četkam samo prednje plohe zubi, krajnje, koji sežu dublje u vilicu preskačem, i brzo pljunem ostatak paste.
Rukom pređem po glavi u potrazi za kakvim ptičjim gnijezdom ili rupom od ležanja. Odavno ne upotrebljavam češalj, nema potrebe.
Ovaj put izostavljam šminkanje, ne da mi se.
Zapiljim se u svoj odraz u ogledalu i na pamet mi padne blijedi Smeagoll sa svojim buljookim očima.
Ipak ću staviti malo rumenila.
Otvorim balkonska vrata, svježe je, treba mi toplija odjeća.
Dolje, netko hoda ulicom i puši.
Do mene dopre miris duhana, kao da ga i sama usisavam u sebe, pređe mi u grlo, želudac mi se digne, otrčim u kupaonicu i povratim.
Odvratno.
Opet moram prati zube.
