Dario Sorgent | Postoji plima

Postoji plima
Dogodi se svima
Snažna
Nevidljiva

Postoji plima
Podiže more do mjeseca
Oči mi prekriva

Teško da ću moći  govoriti riječi
Koje savršeno sjednu

Od ove plime ću zanijemiti

Dario Sorgent | Lov na ljude

Izađi van
Udahni zrak
Otključaj se
I zamišljaj

Da je oblak koji spava iznad naših glava
Samo stanica
Usputna

Dario Sorgent | U zoni

Mjesec već čeka
Dat' će nam svjetla
Za ugođaj

Muzika
I Orkestar

Pokreću sjene
Plešu za tebe
Vode te

Dario Sorgent | Omen

što to skrivaš
ispod hladne kože
od koga bježiš, dijete
i kamo te nose
strahovi, sumnje i pametne noge
dok žena tamne puti
čita ruke tvoje
kaže
čuvaj se
i ponekad
zadrži za sebe
a ljubav koju imaš
zakopaj pod stijene
pa obuci ponos
i principe glupe
pokaži kako režu riječi
kako oči šute

Dario Sorgent | Tuga

plačem
to nije moje lice
ili možda je
postoji običaj
da tugu koju osjećam
spremam u piramide
u urne kamene
prvo sagradim hodnike
katakombe
i prave i lažne grobnice
i zaboravim put do tamo
da ne odnese me

tuga

Dario Sorgent | Psi: Podizanje zastave

Budim se uvijek prije no što se oglasi alarm.

Sviđa mi se što mislim da sam na neki način uhvatio sklad s prirodom i Bogom, pa se prvim jutarnjim pticama pridružujem nijemo, ali budno. Čujem ih. Slušati je jako bitno. Puno bitnije nego pričati. Bitno se je ujutro uopće i probuditi.

A kada smo kod bitnog, ponekad je bitno i natjerati se ustati,  a ne gurnuti glavu pod jastuk  gdje se već nalaze negdje ušuškane glave mojih pasa, i uhvatiti u koštac, prsa o prsa,  s novim danom.

Dario Sorgent | Psi: Ljudi za neznalice

Sivi smo.

I tupi.

Dobro, otupljeni. S natruhom zločestoće.

Tako smo naučeni, tako da se uvijek možemo pravdati da nismo krivi. Barem sami sebi.

Dario Sorgent | Ponekad ljubav

Ponekad ljubav
Sakrije se
Kao za igru
Da nam pokaže
Kako jeftino smo prošli
Kakvi ljudi smo bez nje