Bridge Hopkins | Sive luke

Dižeš sidro, dižeš jedra,
Vjetrovi te kući nose.
Tako spremna, tako vedra,
Blistaš poput jutarnje rose.

To što ideš niš' ne znači,
Srest ćemo se jednog dana,
Znam da te mogu pronaći
Na drugom kraju oceana.

Bridge Hopkins | Recept za ljubavnu pjesmu

Vidiš li kako cvijet za vodom žudi?
Evo, zaliješ sjeme, onda tek klije.
Slični smo tome i mi pjesnici-ljudi,
No voda što nama treba ista nije.

A onda nam sunca treba, da nas grije,
Je li dovoljno jasno što želim reći?
Ergo toplina, zagrljaj, nježnost prije
Misaonih, teških, velikih riječi.

Osim toga zrak nam treba, dah na koži,
Još da samo osjetimo meke prste...
Eh, kada sve to lijepo se pomnoži,

S tlom spoji, temelje dobijemo čvrste.
Vidiš, tako se pjesma odjednom složi –
Evo i ove tvoje, ljubavne vrste!

Bridge Hopkins | Alstromerija

Zašto nosiš zabrinut izraz svog lica?
Kakve to brige ne daju ti sniti?
Premlada si da budeš zatvorena ptica,
Kada jato leti, s njim leti i ti.

Nosi radije osmijeh, smij se često,
A vitkošću stvaraj zavist kod žena,
Sve će jednog dana na svoje doći mjesto
Budeš li strpljivošću okružena.

Zagonetna si poput dobra romana,
Volio bih te upoznati bolje,
Saznati što sve krije tvoja mračna strana,
Pa makar ušao u minsko polje.

Na pamet mi padaju pothvati smjeli,
Dok parkom mirisnim uvečer šećem,
Možeš ostvariti što god ti srce želi,
Vilo bajna obasuta cvijećem.

Bridge Hopkins | Orhideja

Pronađi me jednom u onom kafiću,
Dovršimo skupa započetu priču
Da završi napokon moja odiseja.
Raspusti opet kosu boje ugljena,
Još samo jednom baci me na koljena,
Ravno ti nije ni stotinu orhideja.

Miris lule, cigara nek bude s nama,
A okus borovnice tu na usnama,
Kao onda kad lupilo me iz voleja.
Plesom me opet iz ljušture izmami,
Dodirom zapali, kao žar u slami,
Divna budi kao najljepša orhideja.

Pronađi me jednom u onome stanu,
Dovršimo priču nama dobro znanu,
Sve to skupa stvarno suluda je ideja.
Svojim glasom zvonkim moje ime reci,
Riječi su tvoje zavodljivi meci,
Jedna vrijedi i stotinu orhideja.

Oči tvoje razigrano gledaju sve
Dok prekrasan osmijeh vješto skriva se,
No pusti šarm i hrpu jeftinih klišeja...
Srce moje čuva pregršt starih mana,
Da sam te barem našao davnih dana,
Ne bi sad vrt moj bio prepun orhideja.

Okreće se karusel u mojoj glavi,
Na moje se mjesto samo malo stavi,
Nas dvoje smo kao Didona i Eneja.
Ma nisam ja, dušo, za tebe! Što ti je?!
Da si došla na svijet malo ranije,
Možda bi tad i bila moja orhideja!

Bridge Hopkins | Ciklama

Silom sam joj htio sklepati neke rime,
Da se hvali njima, da ju obore s nogu.
I stvarno ja to želim, svim srcem, i stid me
Što se satima tu mučim, a znam da mogu.

Htio bih joj kazati koliko mi znači
Kad mi osmijeh svojim, još ljepšim nagradi,
I zalud se trudim ovdje smisao naći
Kad jednostavno ne ide, lud sam sto gradi.

Nemam ništa drugo za kazati joj osim:
„Kad bi bar vidjela što ja vidim u tebi,
Kad bi znala sve što u srcu bolnom nosim,
Ruku moju nikad više pustila ne bi.

Koliko mi samo duša o tebi sanja,
Kako bih te ljubio, da si barem svjesna...“
Nakon svega truda i uloženog znanja
Ipak napisana je i njezina pjesma.

Bridge Hopkins | Maslačak

Bila si baš kao maslačak:
Vedrine, mladosti, zanosa puna,
Živjela si sasvim bezbrižno,
Grijalo te sunce, hladila luna.

I krasila si čitav svijet
Kao što ga krasi cvijet taj žuti.
No, kad sve ide kako treba,
Tko nevolju kobnu uopće sluti?

Svijet ti je livada bio,
Ali on te vidje samo izvana.
Ispod svega toga žutila
Boljela je bez slova jedna rana.

Od sve te prikrivene patnje
Klobuk žut odjednom bijelim posta.
Nekoć jaka, sad sasvim krhka,
Boli nisi mogla kazati – dosta!

Kada došlo je nevrijeme,
Kad podivljale su strašne oluje,
Krunu su tvoju otpuhale,
U nebo odnijele su te struje.

Tvoje sjeme nošeno vjetrom
Ispunjava sada zadaću veću –
Rasipat će se na sve strane
Kao pouka ostalom cvijeću!

Bridge Hopkins | Suncokret

I kad padnem i kad dotaknem dno,
Raspoloženje kad mi se kvari,
Sjetim se tada njenih riječi
Da skovan sam za velike stvari.

Moja glava za nevolje silne,
Probleme ne zna, više ne mari
Pogledam li cedulju s natpisom
Da skovan sam za velike stvari.

Zahvalan sam na svemu, svjestan sam,
Dani su mi mnogobrojni dari.
Kad god se dvoumim, reknem tiho
Da skovan sam za velike stvari.

Idu godine, s njima i mladost,
No srce mi se i dalje žari
Jer vazda pratim strelicu svoju –
Ta skovan sam za velike stvari!

Bridge Hopkins | XV.

Znaš li ti koliko si uistinu lijepa?
Afrodita samo ljubomorna može biti,
A serafi ti nebeski mogu zavidjeti...
Nisi samo lijepa: divna si, prelijepa...

U besanoj noći, na planinama ljepote
Hladnome strahu u mojem srcu mjesta nema,
Ako ti bdiješ nad tijelom koje drijema
Likom svojim, koji vazda blješti od dobrote.

Ovu će pjesmu moja ruka za nju pisati!
Vazda će mi ime njeno na usnama biti
Anđeosko, sve dok budem mogao disati.

Nikada voljeti neću ju zaboraviti
I sve što u srcu nosim javno ću priznati...
Ćelija će se mraka napokon otvoriti!

Bridge Hopkins | U noćne sate

Dan je umro. U pozadini vlada muk.
Dan je umro. Mrkli pao je mrak.
Samo se stabala samotnih čuje zvuk,
zvuk taj njene odsutnosti je znak.

Pitam se često što radi moja draga,
pitam se zašto sam sȃm u noći.
Uz nju nestala je i sva moja snaga –
ta ona neće ni sutra doći.

Nakon noći dan prolazi poput metka
pa evo mraka i ispočetka:
moje srce i moje tijelo pate
čekajuć’ sljedeće noćne sate.

Bridge Hopkins | Mak

Ja osjećam se često poput maka,
Što okružen stoji cvijećem divljim
I mašta o bijelim ljiljanima,
Žudi za sjajem, poljanama divnim.

Ja osjećam se često poput maka,
Žednog vode i bičevanog vjetrom,
Guše ga korovi i hladi ga mraz,
Gaze po svemu što je njemu sveto.

No sve to on će hrabro podnijeti
Jer zna da će na bolnu mu stazu
Jednog dana jedan pastir dospjeti;
Ubrat će ga i staviti u vazu.

U domu pastirskom imat će mjesto,
Piće njegovo bit će voda živa,
Ostalom bilju svjedočit će često:
Nakon patnje vječna nagrada biva.

Bridge Hopkins | Ruža

Prije osam si me ljeta ostavila,
Ne stigoh ti ni reći zbogom,
Na srce mi se hladna kiša spustila,
I danas tugujem za tobom.

Uvenula si ostavivši me sama
Protiv pogibli da se borim.
Na srcu već godinama nema rana,
No ožiljak i dalje gori.

Mnogo me boli što ti nisam baš nikad
Napisao stih, svojoj Ruži.
Nemam snage, stoga molim Boga
Da mi desnicu svoju pruži.

Pa na papir svega svijeta ne stanu
Ljepote tvoje sakupljene!
Sjećanja polako blijede, nestaju,
Odlaze drage uspomene,

Ali u mislima za te ima mjesta,
Još živi na te uspomena,
No, poput tvoje priče, i ova pjesma
Ostat će mi nedovršena.

Bridge Hopkins | Zbog nje

Njoj sve pjesme ću od srca posvetiti
i sve rime koje su mi sada dane.
Nikad, nikad neću ja zaboraviti
kako provodili smo zajedno dane.

O njoj ništa loše ja ne mogu reći;
prelijepa je, pametna, dobre ćudi...
Osobine te nije moguće steći
ni pronaći među stotinama ljudi.

Znam, zbog nje je napisana pjesma ova,
znam, pjesma ova nju uopće ne dira,
znam, ubrzo nastupit će pjesma nova
i tako sve dok srce ne nađe mira.

Njoj sve pjesme ću od srca posvetiti
i sve rime koje su mi sada dane.
Nikad, nikad neću ja zaboraviti
kako provodili smo zajedno dane.

Bridge Hopkins | Bila je posebna

Bila je posebna,
Od drugih drukčija,
Moja je ljubav bila na najčudnijim mjestima:

Nije bila u kupljenom cvijeću,
Bila je u ružama što sam rukom trgao,
Nije bila u riječima poput “volim te”,
Bila je u riječima poput “puštam te”,
Nije bila u spavanju zajedno,
Bila je u gledanju kako ona spava.

Bila je velika u lijepim trenucima,
Bila je veća u nedaćama,
Bila je najveća, kad sam ju trebao pustiti.

Bridge Hopkins | Sonet zanosa

Gledajuć' zvijezde na nebu sjajne
Anđela se ja, vile sjetim.
Brzinom munje tada pisat' stanem
Rime što nosim u sebi.

Ime Glasnika, Majke ona nosi,
Evanđelje su ćud joj i stas.
Lahor želim bit' u njezinoj kosi,
Liječi sve taj zvonki glas.

Afrodita se skriti pred njom može;
Meke ruke, oči te bajne,
Al' i predivan osmijeh, moj Bože!

Riječi su ove njoj dobro znane,
Iskočit ću ipak iz kože,
Ako sazna za osjećaje tajne...

Bridge Hopkins | Pjesma nad pjesmama

Mnogi pisahu o ljubavi
i o njezinoj pravoj moći.
Ma nisu li se i države
raspadale tijekom noći?

Mnogi su ljubav tražili
među najdražim muzama,
a zapravo su skončali
grcajući u suzama.

Mnogi htjedoše pisati
pjesme od pamtivijeka
o toj platonskoj ljubavi
za koju nema lijeka.

Ali ja nisam među njima,
ja nisam više onaj stari
koji zna za bol i za tugu,
koji za uspomene mari.

Cjelov me može spasiti,
poljubac pravim usnama.
On čini običnu pjesmu
pjesmom – pjesmom nad pjesmama.

Bridge Hopkins | Ti

Ti si zrak, koji moje tijelo stalno udiše,
Ti si život, jer bez tebe nema ni mene više,
Ti si sunce, koje mi sija i danju i noću,
Ti si sjaj, utjeha što tjera tamu i samoću.

Ti si voda, koja mi svaki dan za život treba,
Ti si poslana meni na spasenje ravno s Neba,
Ti si srce, koje mi udarcima život daje,
Ti si nada, jedina stvar koja mi preostaje.

Ti si java, koja mi vazda istinu govori,
Ti si mudrost, koja mi najljepše riječi zbori,
Ti si glazba, koja prekrasne note za me svira,
Ti si pjesma, koja mi usamljeno srce dira.

Bridge Hopkins | Prazne riječi

Prazne riječi. Samo to je ostalo.
Prazne riječi. Nekad su bile hrana,
a sad je sve dobro lošim postalo
i ono slatko sad je prošlost slana.

Ja mislio sam da bit će sve u redu,
da život samo dobre stvari donosi,
al’ ne! Živim u rasulu i “bedu”
te se java s mojim željama kosi.

Zašto je život tako lud i okrutan?
Zašto u životu nije sve po mome?
Jer uvijek pogrešnom stazom lutam
Il' da mi se duša i srce slome?

Ja trpio sam, ali ne mogu više,
nadao sam se, ali ništa od toga,
što god osjećao na papir pišem,
pa čak i patnje tužna srca moga…

Bridge Hopkins | Novosadski snijeg

Vrlo čudna stvar dogodila se kad
Odveo me put u dalek Novi Sad,
Ni desetak dana nema još
Otkad zaljubih se tu.

Kod starog druga tad bjeh u posjeti,
Nešto me na nju najednom podsjeti,
Prošla je čitava godina
Otkako ne vidjeh ju.

Sjeli smo na piće u obližnji bar
I pričali satima, ma da sam bar
Znao što me ima kasnije
Toga dana spopasti.

Bridge Hopkins | Čude se...

Čude se, a ne znaju
Kako srce moje trpi.
Ne vide, a gledaju
Da ljubav mi život crpi.

Bridge Hopkins | Oproštajni sonet

Mrak je i ove noći na otvorene oči pao,
A ja sjedim sȃm, kao i uvijek, u hladnoj sobi.
Riječi bih nekoliko muzama ukrao;
Ta ti imaš srca slušati o mojoj zlobi!

I kako da ti onda ja ne napišem pjesmu novu?
Najbolja si ti zaista na cijelome svijetu!
Al' ne pokazuj nikom strahotu moju ovu:
Bolje je da nestanem, o najljepši cvijetu!

U tvojem životu nema mjesta za mene,
Krećemo dalje ja i moje mračne sjene.
Ostaj mi uvijek ovako čudesna i čista!

Vjeruj mi, činim to samo za tvoju sreću.
Ako se i nikad više vratiti neću,
Cijelo nebo noću zlatnim sjajem za te blista.