|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Opet će me netko danas prešutjeti
Nevjerojatni su ljudi
Trebali bi uživati u životu
Radovati se svojim malim srećama
Ali oni nemaju taj feeling koji je u nama
Njihovo malo ili veliko zlo
Im je najveća radost
O njima se piše na poseban način
Njima je život samo ono što mi živimo
Uvijek su gladni naših nježnosti
Naših uspjeha
I naših ljubavi
Teško ih je prepoznati
A kad ih prepoznaš već je kasno
Već su oni na zadatku
Kad je ostala sama
Nakon galame i nesuvislih
Povika razlomljenih slogova
Osjetila je lakoću
U nožnim prstima koja se penjala
do ramena i zaustavila se u kosi
Odjednom veliki stupovi tame su joj
Počeli ulijevati mir i samopouzdanje
Sumrak je klizio po slikama na zidovima
Odnekuda je mirisalo maslinovo ulje
Njene su ruke bile spremne
Da okrenu prekidač na zidu
Sad kad je ostala sama
Novi nastavci život su izgubili smisao
I znala je da treba još jednom
Baciti karte da se promješaju
I riješila je čvrsto
Da će jutro biti njeno novo buđenje
Njen novi ulazak u svijet
Koje će ipak pokazati svoje drugo
Svoje novo lice
Bijelo svuda do kuda oko može odlutati
mirisi lijekova složno jure hodnicima
dok vani lijepa jesen otvoreno se nudi
ljudi pružaju ruke da je dotaknu
Unutra je malo parfema
više je želja i iščekivanja
šaroliko bolničko društvo pregovara s bolestima
a oko zidova kao da nitko ne vjeruje u postojanje dobrih vila
koje sitne slatke jabuke razmazuju po površini rijeke
kao po ogledalu
još je uvijek više kucnih ljubimaca
koji vole jače svoje vlasnike nego oni njih
a svi rastu da jednom budu jači od bolesti
U svakoj riječi molitva se skriva
Pod svodom starim moji razgovori
S Bogom uvijek na dobro izađu
Uvijek ima način kako da me smiri
I da mi nova vrata bar označi na koja da uđem
I među ljudima postoji nešto što je teško
Shvatiti i meni i Bogu jer nije to tako zamišljeno
Gvori mi u tišini koju jedino otkucaji srca narušuju
Putuju ljudi od početka do kraja
Bacaju uspomene i ostavljaju ih pod prašinom
Ne pomiču namještaj ne mirišu im jabuke
U duši im je neka tama beskorisno se čini
I meni je zadovoljstvo kako se Bog i ja tako
Dobro razumijemo pružamo si ruke
I ja ga kao oca prihvaćam koji je uvijek pametno
Savjetovao i govorio budi čovjek budi ljubav
Budi istina i sve će biti dobro kad se zastori navuku
Nešto ne vidim one koji su me
Zatajili i prešutjeli
U odlučno vrijeme
Izgubili se negdje u bespućima
A ja još uvijek omotan
Modrim zorama trajem
Nešto ne vidim one
Koji me nisu podnosili
Koji su me izbacivali
Iz svake kombinacije
Pravili se da ne postojim pa eto
Ne želi drugima što ne želiš sebi
Ja ne znam
Da li se to dogodilo
Vi ste jedan ozbiljan čovjek
Ni vi ne znate što se dogodilo
To ćemo saznati i vi i ja
Kad dođe vrijeme
Kad se poslože sve činjenice
I ne nasjedajte pričama
Ne ocjenjujte na prvu
Budimo malo ozbiljni
Ako vas život nije učinio ozbiljnim
Onda ne znam što bi vas moglo
Na to natjerati
Čekajte
Na sve se mora čekati
Bit će vam jasnije kad sve završi
Tvoje se lice nadvilo nad mojim
Ili je to samo plava zora
Izazivala
A mirisalo je na tvoj šampon
Na fine noćne kreme
Stvarno je mirisalo
Kao da nikada nisi otišla
Kao da se zastor od svile iza tebe spušta
Pa da su i snovi malo moje
To se ne propušta
Raspon tvojih pogleda
Kao divan krajolik izgleda
To divno stanje
Polja lavande i mirisi valerijane
Žal za godinama kad smo se sreli
Kad nismo vjerovali da će ikada proći
Od težine jorgovana otežale noći
Kristalne čaše i večere s prijateljima
Društvo se razilazi pred modru zoru
Nismo ni znali što to znači žaliti
A sad bi trebalo sve te uspomene
Sve te slike jednostavno spaliti
Ulazimo na velika vrata
Vjetar s lijepog plavog Dunava
U tvoju kosu donosi zrnca zlata
Ulicama proći jutrom kao sjena
Dok se uspavana i lijepa
U buđenju proteže Vienna
Ovo je svijet u kojem se treba voljeti
U kojem treba ostaviti srce i dušu
Marširaju ovdje stare note
Po novom asfaltu
Ovdje treba stvarati i s tobom koračati
Otići i otići
Pa se opet Vienni vraćati
U stare partiture sebe unijeti
I konačno jednom reći
Das ist Leben meine liebe
Vrijeme nas stiže uporno
U korak nam se uplete
Ali vrijeme ima jedan zadatak
Važan i svečan
Kad odemo jednom da nas se
Svi dragi ljudi sjete
Proljeće već odnekuda vreba
Ne ostavlja nas na miru
Misao koja se pozlati jednom
I koju jednom uspijemo pripitomiti
Sa tvojih usana riječi se nježno otkidaju
Ova ljubavna zrnca znaju dobro
Kome pripadaju
Još nekoliko kapi jutra preostaje
I opet ćeš uskoro shvatiti
U čudnom stanju tvoje ljepote
Kako baš meni
Sve nedostaje
Bolesna nostalgija
Bez temperature ali podmukla
Pod kožu se zavukla
I najvažnije je pod ovim nebom
Uvijek za nečim žaliti
Pa onda sve spaliti
Potopiti u vodi
Bez tebe se predati
Bez imalo volje
Sve dok mi ne kažeš
Bit će to dobro
Bit će sve bolje
Dolaze nam ljudi
Na vrata života nam kucaju
I najdivnije je to kad nas traže
Kad prođu sve sumnje i straže oko naših srca
Kad prepoznaju dušu koju su negdje možda jednom sreli
U nekom životu na nekoj planeti
I nema ljepšeg u ovom kratkom životu
Kad te se netko sjeti
Kad bi od sreće upalio već ugasle zvijezde
I odveo te u šetnju kroz godine umotane
U sjajne staniole
Jer nema ljepšeg nego kad se ljudi ne bole
A najviše od svega samo znaju da se vole
Bili smo svijetu mali
A sebi tako veliki
da smo krošnje visoke prstima doticali
Da smo zvijezde po našoj želji micali
U prolazu kroz zalaze sunca
Nije nas bilo briga
Tko nas voli i tko nas ne voli
Mi smo sebi bili dovoljni
I tako smo uvijek ljubav zamišljali
Bili smo svijetu mali
A sebi tako veliki
Da su nam oblaci neki
Obraze kupali svojim sjajem
I nikada neće presušiti ovo
Što ti i danas dajem
Da te čuva i da te grije
Pa mi smo isti
Kao što smo bili i prije
Uzela je Kanta kao primjer
Kritika uma
Izoštrila čula
Magla se vukla od Kvatrića pa na gore
Pričala kako izgleda Jungova kula
Negdje u Švicarskoj valjda
Njene smo cigarete pušili
U interijeru podnošljivom
Baš je krasno izgledala
Ima u njoj kapaciteta
Sklonosti i još koječega
Po njoj se početak godine prilagođavao
Divno je to
Ta toplina kojom reže hladan zrak
I maglu razgrće
I ostavlja iza sebe sve grdo
Dok se penje na svoje brdo
Dok je ljubim
Moje pjesme zašute u njenu čast
na nekim dalekim još nepoznatim kontinentima
koje će jednom pronaći
izraslo je drvo dok je ljubim
i dok sam džepova poderanih
godine jednostavno gubio
sad se to sve čini beznačajno
jer tko nije nekad u tami
nekoga grlio očajno
tražeći u dubini pogleda razloge za spas
tko nije u zavjetrini nekoj pustoj
čekao da dopre do njega neki glas
neka nada
taj ne može svoju krv pomiješati
sa zvukom prvih umornih jutarnjih tramvaja
sa snom koji je grubo skinut sa lica
i zato je uvijek tako dok je ljubim
moje pjesme zašute
sklanjaju joj se s puta
dok kao majka svih pjesama korača
po hodnicima moje unutrašnjosti
dok je krv nosi žilama
dok zastaje tek da popravi haljinu izgužvanu
u tom svečanom činu
kad otvara vrata nove budućnosti
i dok je ljubim
više s ovih visina ne mogu past
i dok je ljubim
moje pjesme još uvijek zašute u njenu čast
(sjeni Ljerke pl. Šram)
sljemenske krošnje još uvijek
pod naletima vjetra plaču
još tiho koračaš skrivenim stazama
kao da igraš na pozornici najbolju rolu
izbrisati ime je lako
ali sjećanje ne može nikako
i zato uvijek pronalazim neku tvoju stopu
i zatvorenih očiju osjetim kako si prošla kraj mene
nečujna i plaha
i zato je u meni samo ljubav
nema nimalo straha
jer vječnost je vječna
i u njoj nema sjete
nad Brestovcem i danas anđeli lete
Bilo je nečeg tajanstvenog
U tom plamenu pogleda
U toj neprestanoj borbi
Srca i razuma
Taj mali rat ljubavi između dvije tuge
Vino izmiješano u čašama
Muzika poslije ponoći
I toplina tvoga tijela
I vjeruj
I danas strepim nad svakim buđenjem
Za mene je opasnost taj zrak mirisnog proljeća
A bilo je toliko ljubavi na tvojim usnama
A ti si taj ulazak u ozbiljno neozbiljno shvatila
Dok su se meni otvarali vidici
Meni su u očima planule zore
Na beskrajnim zvucima
Tvoje lomne bojažljivosti u velovima snova
I vjeruj ja danas strepim nad svakim buđenjem
Za mene je opasnost svaki vlak
Koji donosi mirise juga
I ne govori se kao nekad
Jasnoća mojih retrospektivnih lutanja
Očajničkih pokušaja bjekstva
Noć
Kao luna nabrekla nad površinom voda koje umiru
I još ima neotvorenih strana
I tajanstvenosti među nama
Kao da smo oboje poraženi
U tom malom ratu ljubavi
Između dvije tuge
U ovoj boci prepunoj tjeskobe
moje ruke na tvom ramenu,
ova muzika tvojih prstiju,
sve je to sadašnjost,
u kojoj tutnje prošlosti
nekih drugih ljudi,
koje smo voljeli,
koje smo voljeli,
i nikad ih nismo razumjeli,
a njihovi snovi,
isto tako i naši leže negdje
pod slapovima žutog lišća.
Nismo nikad izdržali
napade podmuklih jeseni.
I zato ove večeri
skriven od svih,
umotan u agnus dei
malog Mozarta,
osećam bol praznine u mojim zjenicama,
nepodnošljivu bol za tobom.
Sve ovo,
ove stanice koje su ostale
u dubokim snjegovima
bogatih zima,
naših nevjera,
usana priljepljenih uz zamrznuta stakla,
večeri u kojima smo se lomili dušama
i pozivali prijatelje
opraštali neprijateljima.
Ljubavi moja
u čemu smo griješili,
koga smo tješili
kad je i nama bilo teško.
Kažem ti
sve ovo što nam se nakupilo u srcu,
kao gorka pića
u zadimljenim kafićima,
kao stihovi koji su se topili
na plamenu svijeća.
Sve je to moja bol večerašnja,
sve su to usne koje sam ljubio
i koje šapuću i danas
slatke primamljive tajne.
Sve sam to ljubavi ubio
krstareći sjeverom
gubeći sve vrijedno i dobro,
gubeći i tebe.
