Danijel Špelić | Miriamin vrt: korijenje obiteljskih tajni

 

Kada pred sobom imate knjigu koja broji gotovo pet stotina stranica, prva stvar koja vam padne na pamet vjerojatno je da vas čeka ozbiljan i dugotrajan čitateljski zadatak. Petsto stranica u današnje vrijeme nije mala stvar i to je prilično opasan teren za svakog autora, jer ako priča počne zapinjati već u drugom činu, ako likovi s vremenom postanu dosadni ili ako radnja besciljno skrene u slijepu ulicu, čitanje se vrlo brzo pretvori u mučenje i puko prebiranje po stranicama. Na svu sreću, s romanom Miriamin vrt Vlatke Planine to uopće nije slučaj, jer se radi o iznimno dobro promišljenoj obiteljskoj sagi koja se proteže kroz čak pet generacija žena. Zamislite to kao jednu veliku, raskošnu i slojevitu seriju na ekranu u kojoj se sudbine glavnih likova isprepliću kroz dugačka desetljeća, vodeći vas kroz zamršene obiteljske tajne, teške životne odluke, neizmjerne ljubavi i razorne gubitke, ali s jednim vrlo specifičnim i efektnim dodatkom: u sve je to utkana fina, nenametljiva doza magijskog realizma. Zbog toga roman nikada ne djeluje kao kakav suhoparni povijesni prikaz ili kronika jednog vremena, nego nosi tu specifičnu, mračnu i mističnu notu u kojoj se prošlost neprestano prelijeva u sadašnjost, diktirajući sudbine likova koji često nisu ni svjesni koliki teret nosi njihovo podrijetlo. Autorica već od samog uvodnog poglavlja postavlja ljestvicu vrlo visoko i niti u jednom trenutku ne dopušta da se priča razvodni u nebitnim rukavcima ili suvišnim sporednim epizodama, nego vas bez okolišanja uvuče u taj specifični obiteljski mikrokozmos u kojem svaki postupak pretka ostavlja dubok, neizbrisiv trag na životima onih koji dolaze desetljećima kasnije. Dok čitate ove stranice, jasno vam je da pred sobom nemate djelo nastalo iz pukog popunjavanja papira, nego tekst iza kojeg stoji čvrsta građa i priča koja je jednostavno morala pronaći svoj put do čitatelja. Ono što odmah upada u oči jest način na koji autorica upravlja emocijama; nema tu jeftinog podilaženja publici niti usputnih klišeja koji služe samo za izazivanje brze reakcije, nego se svaki dramski naboj gradi polako, temeljito i s potpunim pokrićem u tekstualnoj stvarnosti. Svaki novi naraštaj žena donosi svoju specifičnu perspektivu na svijet, no sve ih povezuje ta nevidljiva nit obiteljske sudbine od koje je nemoguće pobjeći, čime roman dobiva na dubini kakva se rijetko viđa u suvremenoj prozi. 

​Središnje mjesto radnje u ovoj opsežnoj priči jest sam vrt koji, filmskim rječnikom rečeno, nije samo obična pasivna kulisa ili tek lijepa scenografija postavljena u pozadinu kako bi scene izgledale ugodnije i vizualno privlačnije. Vrt u ovom romanu funkcionira doslovno kao pravi, punokrvni i ravnopravni lik koji pamti, šuti i skriva obiteljske tajne, dok u njemu biljke i drveće rastu i bujaju paralelno s teškim odlukama koje te žene donose kroz godine. Upravo se na tom mističnom mjestu rješavaju ključni obiteljski sukobi i prelamaju sudbine bez kojih bi se cijela ova kompleksna pripovjedna konstrukcija raspala kao kula od karata. Ono što me ugodno iznenadilo kroz čitav roman jest sam ritam pripovijedanja, jer Planina piše bez suvišnog filozofiranja, bez pretenciozne akademštine i bez bespotrebnog peglanja stila radi same forme. Nema tu praznog hoda, beskonačnih i zamornih opisa prirode koji služe samo da popune prostor na papiru, niti napornih razgovora koji ne vode nikamo, nego radnja teče nevjerojatno tečno, prirodno i logično. Likovi u ovom romanu nisu nikakve plošne makete stvorene samo da odrade zaplet; svaka od tih pet žena ima svoje vrlo jasne mane, ljudske promašaje, skrivene grijehe i duboke traume zbog kojih ih čitatelj ne promatra sa sigurne i hladne distance kao na kakvoj izložbi, nego u potpunosti razumije, suosjeća i proživljava njihove odluke zajedno s njima. Fascinantno je kako svaka generacija unosi potpuno novi sloj emocija, drugačiji pogled na život i novu dinamiku u priču, a opet se kroz svih petsto stranica jasno osjeća ta čvrsta nit koja ih sve drži na okupu i ne dopušta da roman izgubi svoj osnovni pravac, snagu i fokus. Autorica pokazuje iznimnu sposobnost da u jednoj sceni prikaže tihi, intimni obiteljski trenutak s ogromnom emotivnom težinom, da bi već u sljedećem poglavlju prebacila težište na širi plan i ponudila nam spektakularan dramski preokret koji mijenja sve što smo do tada mislili da znamo o likovima. Taj vrt postaje simbolom očuvanja obiteljske memorije, ali i mjestom gdje se konačno mora platiti cijena za sve ranije zablude, što priči daje dodatnu dimenziju i drži čitatelja u stanju neprestane napetosti.

​Knjiga naravno nije štivo koje ćete progutati na brzinu dok u vožnji čekate zeleno svjetlo na semaforu ili dok prelistavate stranice u pauzi za ručak, jer zbog svoje duljine, gustoće narativa i težine tema koje obrađuje roman na nekim mjestima namjerno usporava svoj tempo kako bi priča mogla udahnuti zrak i prenijeti vam svu svoju emotivnu dubinu i specifičan ugođaj. Ako tražite kakav brzi, površni triler za jedno poslijepodne koji zaboravite čim zaklopite korice, ovo vas se možda neće dojmiti na prvu i vjerojatno nije knjiga za vas. No, ako volite bogate, slojevite i atmosferske priče u koje se možete potpuno potopiti i danima živjeti s likovima, promišljajući o njihovim postupcima i nakon čitanja, onda je ovo apsolutno pun pogodak. Autorica iznimno vješto balansira između intimnih, gotovo šaputanih obiteljskih razgovora i velikih, sudbonosnih preokreta koji potpuno mijenjaju smjer čitave priče, pokazujući pripovjedačku zrelost i autorski autoritet kakav se rijetko viđa u ovako obimnim proznim ostvarenjima. Likovi donose teške i često nepravedne odluke, no autorica ih nikada ne osuđuje s visoka, nego daje čitatelju slobodu da sam procijeni njihove postupke i sagleda širu sliku generacijskog naslijeđa. Na kraju dana, kada se podvuče crta pod sve pročitano, Miriamin vrt se pokazuje kao iznimno zreo, upečatljiv i ritmički besprijekoran roman koji ima i glavu i rep, pri čemu je Vlatka Planina složila priču koja od prve do posljednje stranice drži punu pažnju, ne prodaje jeftine trikove i ostaje vam u glavi još dugo nakon što zaklopite korice. Nema nikakve sumnje da se radi o prozi koja zahtijeva posvećenost, ali zauzvrat nudi čitateljsko iskustvo koje se pamti, pa je moja iskrena preporuka da ugrabite svoj primjerak knjige, skuhate si dobru kavu i priuštite si jedno pravo, starinsko čitateljsko iskustvo.