U bašči rodile kao krv crvene ruže,
Kao nikad prije, kao nikad do sada,
Ljepotom svojom da ljudima služe,
Što zaboraviše što je radost i nada.
A jedan cvijet je cvao i još čekao,
Da ga netko vidi, pomiriše i ubere,
Čovjek onaj koji je plakao i plakao,
Bez ljubavi svoje voljene matere.
I dok je čekao i čekao da b'u ubran,
Venuo je naočigled, cvijet mu venuo,
Šireći latice, zvao je da bude izabran.
Al' pobraše sve drugo cvijeće u bašči,
Samo on neubran, usamljen ostade,
Da novim ružama svoje sjeme dade.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.