Zoran Hercigonja | Osvrt na zbirku „Moje svjetlo i druge pjesme“ Patricka Cottera

 
Termometar ljudskosti pod pritiskom društva

Zbirka „Moje svjetlo i druge pjesme“ osim bogate poetske slikovitosti, i dirljivih trenutaka u kojima se dotiču svakodnevno i onostrano, inspirira specifičnom lirskom perspektivom koja se nečesto sreće u suvremenoj poeziji. Mit o modernom urbanom čovjeku i irskom tlu, o prolaznosti i jeziku koji razmjenjuju međusobno misli nekom čudesnom pjesničkom telepatijom, mora konkurirati teškoj ostavštini klasične tradicije i maglovitih pejzaža. Ledena stvarnost, zaštitnički čopor riječi i blizina neustrašivog, ogoljenog pjesničkog glasa, jednostavno su lijep i dirljiv prizor za one koji vole maštati o savršeno-čudesnom svijetu bez moralnih prepreka, kategoričkog i predrasudnog razmišljanja. Vatrena borba Cotterova subjekta između ironične puti i duboke melankolije, između zime i ljeta, uskače među zadihane refrene svakodnevice: „To je moje svjetlo... To je moje svjetlo“.

Osim estetske forme i ugodnih pjesničkih slika, ova zbirka nosi stigmu društva o kojoj se jako malo govori ili gotovo se uopće ne govori. Za naslutiti je o čemu je riječ: otuđenje, borba, otimanje od zaborava, pokoravanje prolaznosti. Ne. Nije riječ o goloj slobodi stvaranja, već o neprihvaćanju individue i pokoravanju zakonima kolektivnog zaborava, popuštanju pod silom modernog pritiska, stapanju s masom. Pod obličjem znoja i vrele krvi suvremenog bitka, zadihano je stršala i jedna poduža lirska misao:

„Ugrabili su djetinjstvo dok se ljuljalo na staroj gumi sjećanja u svom dvorištu i odvukli ga u šumu zaborava... Polako i tromo kretali su se oko njega, režeći i škljocajući zubima cinizma, nadmećući se tko će prvi zadati smrtni ugriz...“

Što bi ta pjesnička slika trebala značiti? Valjda trovanje društvenim uvjetovanjem, odobravanjem i potvrđivanjem, prisiljavanjem da se na silu prihvati proza života umjesto poezije. Tko bi drugi ugrabio čovjekovu autentičnost, to nesmotreno biće koje jedva da posjeduje čvrstu karakternu jezgru, i škljocajući zubima zadao smrtni ugriz njenoj mladoj, tek nedavno nikloj duhovnosti pred kojom se proteže dugi put uspona izgradnje individue. I sam je pjesnik jedna od žrtava tog društvenog čopora. I on pjesničkom telepatijom prenosi misli stapajući se u jedan univerzalni organizam. Cotter se bori da ostane budan i svoj, u protivnom bi zauvijek mogao izgubiti sebe i svoje unutrašnje svjetlo. Svaka pjesma ove zbirke kao da započinje nevidljivim termometrom i mjerenjem temperature ljudskosti u °C. Početak i odmah emotivni minus. 

To mora nešto značiti: zagrijavanje i vrelu krv, oštar miris gole istine i mjerenje stupnjeva otpornosti na pritisak društva. Zbirka primarno usredotočena na intimnu priču, plaho i sramežljivo skriva sekundarno značenje: problem nametnutog kategoričkog razmišljanja i predrasuda. Regrutiranje ljudskih umova putem nasilnog odvlačenja nevinih duboko u šumu konzumerizma i jednoumlja, znači samo jedno: izolacija, pranje mozga i gubitak identiteta. Hrabro i zaljubljeno pjesničko „ja“, u kontroverznom povlačenju od buke svijeta, svjetla je točka na putu čovjekovog prelaska iz regrutirane i isprane ličnosti prema samome sebi. Da je u zbirci malo više stranica, vjerojatno bi se izravnije progovorilo i o procesu ispiranja uma i stroju kolektivnog programiranja svijesti stvaranjem stereotipa i predrasuda modernog doba.