Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Katarine Solomun "Zovem se Dora M."

(Rijeka: Studio TiM, 2024.)

Piše: Mirjana Mrkela

Proljetno kupanje 

Bio je svibanj kad je Katarina rekla: 

– Ti se sigurno već kupaš. 

Potvrdila sam. Moja prijateljica zna da meni more nikad nije hladno. A ja znam da je njoj hladno i usred ljeta. Ali nisam znala za njezine ideje, dok mi nije opisala: 

– Zamisli nekog kao ja! Svibanj je, bura puše, a ona uđe u more u donjem rublju.  

– Ne bi valjda! – smijala sam se i čudila sam se – Ili nije odrasla, ili nije pri sebi. 

– Pa da, sve po malo. – rekla je spisateljica Katarina Solomun – Napisat ću roman o njoj. Zvat će se Dora m. i... 

– ...i gnjavit će ljude s gramatikom i pravopisom. – smijala sam se opet. 

– Misliš, isto kao ja? – smijala se i moja prijateljica – Ne, njoj će vokativ ići na živce. 

– Isto kao meni, Katarino! – dodala sam pa smo se obje smijale kao lude. 

Naravno, to se samo tako kaže: kao lude. Prošlo je proljeće i još nekoliko godišnjih doba. Katarinina knjiga je u knjižarama i u knjižnicama. 

Dora kod kuće 

Naslov knjige je "Zovem se Dora M.". Glavna junakinja živi s majkom. Ima 16 godina i mnogo briga. 

"Svaki put kad mislim o tim stvarima, stegne mi se grlo. Zna te onaj osjećaj kada vam ponestaje zraka, ona kugla u grlu bo li vas sve više i više, a suze se nakupljaju u rubovima očiju? Osjećam da će mi glava puknuti ako nastavim dalje razmišljati o svemu tome." 

Problemi su nastali kad se mama razboljela. "Mama je propisane tablete uzimala kako je htjela, stajale su razbacane na noćnom ormariću". 

U prvom srednje, Dora je bila vrlo dobra. "Tada su profesori još bili popustljivi i susretljivi. Ali prave muke krenule su u drugom razredu. Mama je već brojala godine provedene na bolovanju. 

Dora je imala i baku koju je jako voljela. Baka se brinula o njima. Mama nije pospremala, a kuhala je rijetko. ..."zapravo sam jedva čekala da se opet vrati u krevet da je ne moram gledati jer mi je neopisivo išla na živce." 

Dora se zabavljala kako je htjela. Nosila je martensice, crne čarape, ultrakratke suknje i kratku jaknu od umjetne kože. Na glavi pletenice i puno šminke. Mama nije pazila ni kako joj kći izgleda ni kamo ide. Večeri su joj prolazile u tuđim stanovima, uz cigarete, pivo ili još jača pića. 

"Više i ne znam s koliko sam se tipova ljubila i dodirivala u tami tuđe spavaće sobe. U rano jutro otišla bih kući ako ne bih prespavala kod Tine, Nine, Zoe, kako su se već sve zvale te cure iz razreda. Sljedeći dan redovito me boljela glava, bila sam ošamućena i osjećala se katastrofalno loše. I kako sam onda mogla pisati zadaću ili učiti? Trajalo je to tako neko vrijeme sve dok stvari nisu postale još gore." 

Iznenada, baka je umrla. "Danima nisam ni riječ rekla. Samo sam u glavi vrtjela jedno te isto pitanje — što će sada biti sa mnom?" 

Bilo je to da je mama odvezena u bolnicu. Dok liječenje traje, o Dori se trebala brinuti mamina davnašnja prijateljica. Tako su ostale razdvojene na tri-četiri mjeseca, svaka na svom otoku. 

Ali zato joj mogu pisati pisma i  razglednice koje će joj se redovito dostavljati." 

Dora na otoku 

Svibanj je. Dora  stiže na otok. Ništa joj se ne sviđa i nije dobre volje.  

"Ovaj ću otok definitivno pamtiti po tome što je sve tako maleno: trgovine, ljekarna, Irisin kafić, knjižnica, pošta... Samo je riva bila velika, s jednako tako velikim privezanim ribarskim brodovima, jer mjesto je uglavnom živjelo od ribolova, a ma nje od turizma." 

Mamina prijateljica zove se Iris. Crvenokosa je, "srednje visine i kojeg kilograma previše, odjevena u traperice do gležnja, šarenu tuniku i japanke. Odmah sam primijetila njezine nokte — obojene u crveno — i kožu na petama koja je djelovala njegovano i mekano. Mamine noge bile su... živi užas!  Gruba koža na petama i palčevima, žuti nokti, popucani, naravno, ma uglavnom — nešto odvratno." 

Mama i ona su prijateljevale kao studentice. Iris sada živi sama, vodi svoj kafić i vegetarijanka je.  

Dora se polako mijenja. Radi u Irisinom kafiću i njih dvije se sve bolje upoznaju. Tu su još: stari profesor, frizerka, ljekarnik i prodavačica u trafici. Zlog čovjeka koji stvara probleme, Dora zove neandertalac. To je "muškarac u svojim četrdesetima, vrlo grubog izgleda, smeđe valovite kose i lica obraslog dvodnevnom bradom." 

A Mateo, Dorin vršnjak, nju je ovako opisao: 

“'Imaš taj neki karakter, ne znam, poseban, to sam odmah primijetio. Uglavnom se smiješ ustima, ali ne i očima. [... ] Djevojke su uglavnom plavokose, a tvoja je kosa crna. Ono, ljubičasti lak, pirs... Gothic girl'”. 

U romanu "Zovem se Dora M." saznat ćete što je bilo sa svim tim likovima. Također i što je Dora pisala mami i za koje životinje je bila zabrinuta. Pozdravljam vas uz još jedan mali ulomak iz knjige. 

"Sjela sam i nastavila čeprkati među sitnim kamenjem. Našla sam još školjkica i još puževih kućica. Zagledala sam se u otvoreno more. Kad bih barem mogla... Zapravo ni sama ne znam što želim, osim da sve bude drugačije, bolje."