Strukturalno, zbirka je sastavljena od 27 kraćih priča koje se uglavnom temelje na humorističnim situacijama iz svakodnevnoga života. Naizgled jednostavni zapleti prerastaju u slojevite narative u kojima se isprepliću humor, ironija i suptilna socijalna kritika. Tematski se tekstovi dotiču pitanja braka, obiteljskih odnosa, migracija, ženskog identiteta, starenja te odnosa tradicije i suvremenosti.
Priče Miljenke Koštro su tople, duhovite i duboko ukorijenjene u život zapadne Hercegovine. Likovi u pričama nisu analizirani do detalja, nego su namjerno tipski, gotovo arhetipski, čime autorica naglašava univerzalnost njihove sudbine.
Upravo ponavljanje imena (dvi Mare, dva Ivana) daje likovima dodatnu simboliku, svi su oni „isti“, svi dijele slične živote, strahove i radosti. Likovi su oblikovani realistično i dosljedno, s naglašenim psihološkim i sociološkim obilježjima. Posebno su istaknuti ženski likovi koji, kroz dijalog i unutarnji
monolog, progovaraju o osobnim iskustvima, društvenim očekivanjima i životnim kompromisima. Dijaloška struktura teksta doprinosi dinamici pripovijedanja i naglašava usmenoknjiževnu komponentu, koja je jasno prepoznatljiva u ritmu i leksiku.
Jezik zbirke predstavlja njezinu najveću umjetničku i dokumentarnu vrijednost. Ikavica nije samo stilski ukras, nego temeljni nositelj atmosfere i karaktera likova. Ona čitatelja uvlači u prostor i vrijeme radnje, čineći priče živima, uvjerljivima i bliskima. Kroz humor, psovke, uzdahe i uzrečice, autorica uspijeva prenijeti mentalitet zajednice u kojoj se i nevolje lakše podnose uz smijeh i pjesmu. Dijalog u tekstu nosi ritam, boju i emocionalnu dubinu, a psovke i izrazi nisu vulgarni nego funkcionalni, oni su dio mentaliteta i karakterizacije likova. Autorica postiže ravnotežu između jezične autentičnosti i čitljivosti, čime tekstovi ostaju razumljivi i izvan užeg zavičajnog kruga.
Tu je i najdojmljivija priča Krik duše koja je 2024. g. na natječaju Andrija Zeljko osvojila prvo mjesto. Priča snažno i potresno prikazuje ratnu traumu pojedinca koji se, iako nije zločinac po izboru, osjeća krivim zbog šutnje i prisilnog sudjelovanja u uništavanju kulturnog blaga. Spaljivanje knjižnice u priči nije samo fizičko razaranje zgrade i knjiga, nego simboličko uništavanje pamćenja, identiteta i duha jednoga grada.
Pripovjedač je običan čovjek, civil i ljubitelj knjiga, koji se u ratnim okolnostima nađe pred nemogućim izborom, poslušati zapovijed ili riskirati vlastiti život. Njegova šutnja, iako posljedica straha, postaje izvor trajne unutarnje patnje. Književnica Koštro uvjerljivo prikazuje kako rat ne prestaje završetkom sukoba, nego se nastavlja u čovjekovoj savjesti, snovima i svakodnevici.
Posebno dojmljiva je simbolika knjiga i knjižnice. Knjige predstavljaju znanje, kulturu i ljudskost, a njihovo spaljivanje označava pobjedu nasilja nad razumom. Spominjanje velikana svjetske i domaće književnosti dodatno naglašava razmjere zločina i univerzalnost boli. Spašavanje triju knjiga simbolizira mali, ali važan čin otpora i pokušaj očuvanja vlastitog dostojanstva.
Stil pripovijedanja je emotivan, ispovjedan i prožet snažnim slikama vatre, dima i tame. Retorička pitanja i obraćanja poznatim piscima pojačavaju osjećaj krivnje i beznađa, ali i potrebu za oprostom. Pisanje se u priči javlja kao jedini način preživljavanja i suočavanja s prošlošću.
Ova potresna antiratna priča upozorava da šutnja može biti jednako bolna kao i čin nasilja. Ona čitatelja potiče na razmišljanje o odgovornosti pojedinca, snazi riječi i važnosti očuvanja kulture i humanosti čak i u najtežim vremenima. Zavičajne priče mogu se čitati kao književno djelo, ali i kao vrijedan kulturni
zapis. Moram naglasiti da ove priče iako uglavnom pričaju o Hercegovini i Hercegovcima, trebaju biti dostupne široj publici jer nose univerzalne poruke koje se tiču svakog čovjeka. Bio bi grijeh ne potruditi se da se to i dogodi. Iz tih razloga preporučam ukoričenje ovih hvale vrijednih priča koje od zaborava čuvaju prošlost, a zagledane su u budućnost. Zbirka ima značajan potencijal u kontekstu zavičajne proze te može biti relevantna i u nastavnom, kulturološkom i istraživačkom okviru, dok istovremeno pruža čitatelju toplu i duhovitu sliku života u zapadnoj Hercegovini.
Prof. Ivana Banožić Skoko
Osvrt na djelo „Zavičajne priče“ autorice Miljenke Koštro
Miljenku Koštro, poznato ime u književnosti, vežemo, objektivno rečeno, uz kvalitetan pisani rad, najprije poetski, potom i epski. Zavičajne priče, zbirka je priča/pripovijetki koje već samim naslovom ukazuju na teme koje je autorica pomno birala i prenijela u pisanu riječ.
Djelo je podijeljeno u četiri dijela, simboličkih naslova: Zavičajna ikavica, Da se ne zaboravi, Crtice i Dani mladosti, koji, evidentno nose obrađene teme. Stoga, čitatelj ne može započeti čitanje i ne pročitati do kraja navedeno. Autorica svojim rječnikom stvara pravu riznicu arhaizama i na ovaj način oživljava svijet koji polako nestaje. Koristi ikavske oblike koji su bili, neki su još uvijek, dijelom svakodnevnog života i govora. Tako prikazuje tadašnji život, uspoređujući ga s današnjim, i često na kraju svojih priča donosi zaključak i poantu. Prikazuje obiteljske, prijateljske, susjedske odnose na vrlo intrigantan, često humorom prožet sadržaj i način, služeći se i gnomskim ili poslovičnim izričajem.
Autorica Koštro, jezično je vrlo autentična, koristeći ikavicu svojega kraja. Djelo „Zavičajne priče“ namijenjeno je najprije zabavi, edukativnog je karaktera jer, simbolički gledano, služi kao svojevrsni identitet ostavljen i napisan mlađim generacijama čitatelja koji se rijetko ili rjeđe susreću s izvornom ikavicom. Ovo se djelo može okarakterizirati i kao lingvističko, kao „jezični spomenik“, materinski jezik, u punom smislu riječi.
Djelo svakako ima i elemente znanstvenog, isprepleteno sa subjektivnim, književno-umjetničkim, ističući posebnu toplinu i naglašenu nostalgiju za prošlim vremenima.
Autorica Miljenka Koštro, još jednom daje veliki doprinos očuvanju kulturne baštine, čuvajući svoju posušku ikavicu od zaborava, pišući o malom čovjeku i njegovim svakodnevnim zgodama i nezgodama, prikazujući lepezu ljudi iz svoje svakodnevice. Koštro i dalje nastavlja stvarati svojim prepoznatljivim stilom štiva koja postaju nezaobilazna u našem vremenu.
Prof. Ljubica Ivančić
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.