Gledam tvoje oči.
Plave k'o bura.
Precizno snimaju
svaki trzaj moje trepavice
kao magnetna rezonanca.
Režu duboko pod kožu,
kosti
do kralježnice
koja usprkos svemu
stoji uspravno
ne povija se
dok ne pukne ...
Skeniraš?
Razmičeš molekule i
atome moga
krvotoka,
linfne čvorove
zavezuješ,
odvezuješ...
Snajperist si.
Tražiš onu točku,
metu.
Nema je.
Skrivena u mulju
zelenih očiju koje
nemaju prostranstvo neba.
Imaju dubinu jezera.
Voda u kojoj plivaš
i ne prelijevaš se.
Kad me pogledaš,
ne uzmičem,
stojim ravno
dok probijaš kožu,
mišiće, sve
do četvrtoga i petoga kralješka
gdje tijelo pamti istinu.
Tu se javi trnac,
signal,
ne prijetnja.
U mreži sam tvoga
plavetnila,
ali mreža nije zamka.
To je polje susreta.
Tvoje oči su vidjele svijet odozgo.
Moje su ga preživjele iznutra.
Zato smo ravnopravni.
Jer, plavo ne dominira zelenim.
Zeleno ne guta plavo.
Oni se mjere.
Održavamo pogled.
Surfam u tvojim očima
bez gubitka daha.
Znam dubinu.
Znam kada stati.
Znam vratiti se sebi.
Ti plivaš u mojem zelenilu
i osjećaš sporost vode
koja ne traži dopuštenje.
Samo opuštajući zagrljaj
koji te preplavljuje do srži.
Ovdje se nitko ne utapa.
Ovdje se testira prisutnost.
Nema ega.
Nema osvajanja.
Samo dvije boje
koje ostaju svoje
dok se prožimaju
do kosti.
Ako se ovdje nešto dogodi,
to neće biti lom.
Bit će ravnoteža.
Plavo koje vidi daleko.
Zeleno koje nosi duboko.
A tijelo zna.
Kralježnica stoji.
Pogled ne trepće.
Usna šapće:
Ajd!
Idi
Dub
oko
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.