Mario Lobor | Koala u Zagrebu

Te sunčane subote, u malom parku

Dok je sedmogodišnja Ana sjedila na klupi

I besciljno gledala oko sebe

A mama joj je, na korak dalje, pričala s prijateljicom

O dosadnim/odraslim stvarima, kao i obično

Dugo, dugo, dugo, pre-predugo;

Tada se u Zagrebu pojavila-stvorila-jedna koala!

Baš u tom parkiću, verala se po lipi

Pored ljuljački i tobogana

Pred Aninim očima.

Točno kao iz emisija i crtića

Koje je Ana svaki dan gledala!

I odjednom, dosade više nije bilo.

Koala se uspinjala krošnjom, svojim spretnim šapama

Pa je svojim dražesnim, okruglim nosom

Poput ugljena na snjegoviću

Mirisala lišće eukaliptusa -

Koje je, nekim čudom, naraslo na lipi.

Ponekad bi stala i pogledala Anu svojim pospanim okicama

A jednom joj je čak i mahnula.

Ana ju je pozorno promatrala

S igrom u srcu i smiješkom na usnama

I željela ju je pogladiti, i zagrliti

Ali bilo joj je prezabavno gledati ju.

Osjećala je da bi ju mogla gledati svaki dan.

Pa je razmišljala kako će ju doma crtati

U svim mogućim pozama i situacijama

U svojoj omiljenoj bilježnici

Sa sto stranica, dopola već ispunjenu.

A onda je mama došla do Ane

I pitala je hoće li s njom na klackalicu

I onda na sladoled.

Ana je kimnula glavom i ustala

A koala je u trenu nestala.

Ana i mama pošle su zajedno

S rukom u ruci, vesele i nasmijane

A koala je zadrijemala

U jednom od brojnih kutaka dječje mašte.

Do nekog novog trenutka dosade.