Ruža Zubac-Ištuk | Vrijeme je za berbu trulog suncokreta

Često pomislim da vjeru u Boga oblikuje čovjekova nemogućnost

da se sam rasplete iz bršljana koji je duboko pustio korijenje u njegovu nemoć,

a život mu prolazi kao svjetlost bez povratka iz mraka; 

da mu nada ne presuši kao rijeka nebeska nadomak ušća

i riječi ne postanu nevidljivi putokaz; svijet očekivanja, prazan i gluh,

škrt na vremenu, ruhu i kruhu.

Često posumnjam da je snaga molitve nestala onoga jutra 

kada su dobre vile s razlogom napustile seosku idilu, konje vrane, nesedlane,

i uz plač šume nastanile u praznim pukotinama grada.

Zato su mljekaricama presušili krčazi puni blagoslova,

piljaricama istrunulo ljekovito bilje usred siline bezbožnosti ljudske

u dva-tri udisaja i izdisaja između zalogaja gladnoga kruha

i nostalgije za vlastitim mirom.

Često pomislim da je čovjek Judin izdanak, a njegova vjera šaka srebrnjaka 

jer brzo i zahtjevno živi na vjetrometini (raz)uma kao pred kolaps u kojemu

Sodoma i Gomora preuzimaju prijestolje Svevišnjega.

I gledam, životom okrznuta, kako se djeca slučajno rađaju,

ali planirano umiru prije rođenja ne postajući potomci potomaka,

i ona koju ubijaju u ime Alaha.

Ne sumnjam da je čovjek postao prazan od stvarnosti, 

krut od siline grijeha, gladan sebe i drugih u oholosti zbilje i mašte,

prezasićen igrama bez kraja i slavljima bez povoda naočigled rada,

ali tko sam ja da na sebe bacim kamen i uđem u utrobu Noine arke.

Bože, došao je trenutak da siđeš s Neba na Zemlju

i pobereš polja truloga suncokreta.