Miljenka Koštro | Tišino, gdje si

Pružile se valovite ulice grada

žuta svjetla se pale i gase,

a kiša pljušti obilna i glasna.

Tišino gdje si, upitam se,

u kolima za nigdje, nadam se nisi,

ili si zalutala pa odlutala,

možda si se kao jedro sjeme rasula daleko,

ili pak bosa plešeš u nekoj tihoj priči.

Ne, nisu te pokljucale grabljivice ptice,

niti oteli lopovi što šuljaju se mrakom na putu do plijena.

Tišino, gdje si,

trebam te bar na tren,

dok kiša se niz oluke slijeva,

u ovoj meteži živim jedan,

a slutim stotine ugaslih života.

Gdje jesi da jesi, navrati,

lijepim snom skrati ovu dugu zimsku noć,

gledam, mjesec nebom brodi bez buke,

odriješim želje, idem zaroniti u san

pa kako bude.