Nisam plakala.
Samo sam utonula u osjećaj koji se javljao.
Emocije kojima ne znamo značenja,
ali okus u ustima je slatkogorak.
Jamačno gubitak. Jamačno.
Sjećanja gore u mislima, propuštenim prilikama.
Prešućenim osjećajima. Toliko puta.
No to nas čini ljudima kakvima danas postajemo.
I ne znači da trebamo nastaviti živjeti u prošlosti,
Čak i kada nam nedostaje verzija nas
koja je bila mlađa, mršavija, puna drugačije nade.
Je li to nužno loše? Verzija koja smo postali sada.
Utkana u nas su sva ta iskustva, nadasve.
Plutam…
A htjela sam se ponovno osjećati onako
kako sam se osjećala uz tebe.
Kada ostajem sama sa svojim mislima,
nesnosno me proždiru iznutra.
Mlataraju, zapljuskuju kao da sam samo
neka olupina na otvorenom moru.
Izjedaju, nagrizaju, mljackaju moju otvorenu ranu
i usput stvaraju nove.
No, nekako mi je drago i ponovno se vraćam
istim poznatim osjećajima, ma koliko bili bolni.
Jer su poznati. Znadem što me čeka.
Kako se polagano utapam u njima,
zatim samo plutam
i pustim da me nose u neke druge svjetove,
dok me napokon neka trenutna žeđ,
ili glad ili na kraju samo umor,
ne vrati u stvarnost vlastitog tijela.
Tada znam gdje se nalazim.
Tada znam da sam sama u svojim mislima.
Pitam se,
potope li i tebe tako misli,
nekada o meni.
Pitam se,
broji li itko
koliko je još izgubljenih duša
večeras plutalo rijekama Hada
uz mene.
Koje sve Euridike
se nisu vratile sa svojim Orfejima.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.