Ivan Pozzoni | Moja depresija je kemijska

 

Ima dana kada ne biste ustali iz kreveta

Ne znam da li je to hemija ili sam samo luda,

ne vidiš sjenu budućnosti, nema budućnosti, punk zvijer bez psa,

osjećate se kao Mansell, u Williamsu, napušten u šikani.

Ne čujete ništa za reći, ne možete pronaći nijedan gumb za pritisnuti

Dosada te guši iznutra pa se ne možeš ni boriti

ideja o tebi, beskorisna, ideja o tebi, besmislene, besmislene ideje

preostaje samo stisnuti zube i čekati plodove još jedne dekompenzacije.

Kažu nam da norepinefrin i serotonin ne djeluju

izjednačavaju se tako što vaša osjetila pune dopaminom i fluoksetinom,

tvoje ja, zgnječeno između tjeskobe i euforije, je pak ispaljen na ledu

i recitira joie de vivre bez scenarija, bez riječi.

Nezaposlenost je 15%, čeka se na primanja iz državljanstva,

Talijanski rejtingi vrte se u rukama velikih financijskih morskih pasa,

Nedostaje mi apscisa u našim grafikonima bilance:

ili sam otuđen ili sam zdrav a Italija je u depresiji.