Ivan Tolj | Vojsko moja, slova moja

Ne, niste vi slova moja, vojnici moji,                           

ne, niste vi riječi moje, desetine moje,

ne, niste pjesme moje, bojne moje –                       

opsjedale Parnas. Nisi ti vojsko moja,

u Grazu, Beču, Münchenu, Bruxellesu,

              nisi ti u Strasbourgu,                  

              Parisu, ispijala kave

              i na Montparnassu

              jela kroasane.

           Nisi ti, vojsko moja, nisi

               u Londonu pila čaj,

           nitì u Moskvi pila votku.

                       Nisi ti

    u Washingtonu jela cheeseburgere

                 i pila  coca-colu .                                                      

             

       Jeli smo kruh iz dolinâ, s naših                

       poljâ, njivâ i nizinâ. Nakon

       borbi, ispirali smo rane i pili

       vodu iz čistih izvorâ. Tamo, 

       gdje gase žeđ košute i poskoci. 

Slova moja, vojnici moji, riječi moje,

vodio sam vas po vrletima Čvrsnice,

Vrana, Biokova, Dinare i Velebita, 

po gudurama naše muke i planinâ.                       

Stajao s vama u bojnome stroju

i sklanjao vas od lavina, munja

i gromova. Od zle kobi i vjetrova.

 

Bojovnici moji, sestre moje, braćo

moja u riječi, po pjesmi. Slovoredi 

moji, čuvao sam vas u taboru svoga

bića od hladnih zima, divljih zvijeri, 

zmija otrovnicâ i gladnih vukova.

Na prsa sam vas privijao i branio  

od zasjeda, uhoda i mučkih uboda.

Zvao vas u potaji. U sivim danima, 

u mrklim noćima, tražeći od vas

da se nečujno spuštate niz padine

bića, kroz razloge praznine i bol            

strmoglava. I da potom, slova moja,

vojnici moji, satnijo moja, bojno

moja, uđete u stožer i sjednete za

stol. Nad kojim lebde sjene davnih

pohodâ i željâ da vas ozbiljim 

u Riječi, u dubokim, tamnim i

svijetlim prostorima pjesme.

A i u po bijela dana sam vas, 

ratnici moji, jednom okupio. 

Na vrijeme okupio.

 

I zapovjedio vam da se postrojite,

nevidljivo i tiho u smisao i riječi.

I onda, da tako ojačani, u sitnim

satima, pred zore, kroz vražje straže

i crvene sile mraka, krenete do ostale

braće bojovnikâ: naših slova, riječi

i pjesama. 

Da prijeđete na druge strane svih tih

razdjelnicâ, što nam lome dušu, srce,

zemlju: šume, rijeke, more i livade.

I da iz pismohrana uklonite tuđe 

označnice: lažne miljokaze i lažne

znakove. Lažna slova i crne krakove.

  

I onda sam vas, slova moja – u stožeru, a i dolje u brdima 

i škrapama, u vrtačama i dračama, u klancima i jadima, 

ovdje i ondje, na svim tim bojištima – prebrajao. Povijao 

vam rane od bojeva i stavljao vas u nove slogove.

Govorio vam da se spajate u riječi što čekaju da ih oživite 

i jurnete u razbijanje mraka. U bitke za misao. Za smisao

obuhvatâ vaše braće, naših bojovnika: naših riječi, naših

junačnicâ: naših borbi, našeg bratstva: naših mukâ, naših 

poduhvatâ.

U stožer, na stol prepun bojnih planova, karata i papira, 

na prve crte, u naše redove, iz istočnih i zapadnih pećina 

i jazbina, zaogrnuti plavim, bijelim, crvenim  mrakom,

i crvenim, plavim, bijelim znakom, pod okriljem noći –  

stizali su crni glasi  da opet, kao nekoć, postrojbe naše 

predamo. Da u njihovu milost svoje biće i srce stavimo. 

U šutnju, u muk. U jame. U grob naših slova da odemo. 

Podlo su nam ulazili u glavu i spuštali se do zidina srca. Ono

ih nije puštalo unutra. Samo im je reklo da je za njih zatvoreno. 

Da to shvate i da ne dolaze više.

Da se svojima, u štabove i ćelije, u laž, u sudnice i vijećnice 

vrate i svojim hordama kažu da se ne može više s našom 

dušom tako. Da ne mogu zaustaviti tu vojsku, riječi, bojovnike

srca i pjesama: satnije, koje naviru. Koje prema Riječi, prema 

svome Kralju kreću, hraneći se kruhom iz dolinâ, s naših poljâ, 

njivâ i nizinâ.

 

Tamo, hodeći prema Tamo, gdje će utažiti žeđ i moja

slova – moja vojska. Bijele golubice, junaci i košute.

General  IVAN TOLJ

    U Zagrebu, veljača, ožujak, 2025.god.