Ana Mihovilović | Dan na izmaku

 

Dan na izmaku

Grad je prvi put nakon potresa

Iako još neobnovljen

Prepun ljudi

Ondje smo i ti i ja

Jedno pored drugog

Svatko u svome svijetu, svatko

U svojoj glavi

Ne znam jesmo li u šetnji

Ili samo prolazimo

Možda nam je samo usput

I korisno je hodati

Kažu, barem pola sata dnevno

I ne znam bih li te primila za ruku

Možda i ti oklijevaš

U svakom slučaju, ne činiš to

Nad nama, zalazak je postao

Gotovo posve ružičast

Vidim da ga ne primjećuješ

Na trenutak, poželim ti reći

Pogledaj kako je lijepo

No tko zna zašto, ipak odustajem

Možda nikad nisi ni mario

Za takve stvari

Ili možda danas nije dan za to

Možda samo treba proći ova zima

I ptice se trebaju vratiti

I donijeti neku novu nadu

Možda sunce opusti naša tijela

Tvoje ruke izvuče iz džepova

Tvoje srce iz tog mračnog skrovišta

U kojem nema ni ljubavi ni boli

I u kojem samo

Umireš