Tomislav Domović | Napuknuća

Mogao sam lagodno u zjenice nasuti mrak

kad su u vjetrometini škripale palice, korice i garež

Nisam, odrekao bih se vremena za suzu

A suza zrcalo je srca

Mogao sam izbjeći terete;

i Božje sedlo i vražji samar

Biti stakleni čovjek armiran dosadom

Nisam, u napuknućima je mjesto za zvijezde

A mogao sam mirno i ne zavoljeti te,

nitko ne bi primjetio da je zrak siromašniji za uzdah cvijeća

Nisam,

ni oči mi nisu staklene