S kodom bluesa i balade

KNJIGA, ŠTUKA, TELE

(mom lijepom muškarcu s imendanom na Dan očeva

...tati)

Josip Šarec (7. 1. 1933. - 19. 12. 1997.)

Piše: Martina Sviben 

Od trenutka poimanja sebe 

kroz prva smijanja, plakanja, 

pjevanja, igre i bebe 

(ajoj ona velika ćelava),

kroz odrastanje i školovanje,

kroz životne borbe i 

trenutke najčišće sreće,

IMALA sam i SJEĆAM se 

TEBE...

U prastarim fotografijama

dalekog djetinjstva,

nema magle,

sjećanja su jasna,

nema sjena,

nestala je i poneka nezrela mijena...

ispod tvog smirenog lica, 

slike pokazuju koljena

na kojima uvijek

sjedi tvoja malena

Ti si moj sendvič, čvarak,

kakao, moj prvi kelj,

po slavonski rađena kobasica,

moje si prvo slovo,

flomaster, bojica, crtanka i bilježnica...

sve su smiješne princeze 

prošle tvoje provjere,

gotovo svaki papir mog djetinjstva

našao se u tvojim rukama

Divila sam se tim rukama,

preciznima, smirenima,

lijepo oblikovanima,

uvijek zaposlenima

Ti si ona bijela ploča

sa šarenim "čavlićima"

uz koju sam upoznala 

slova i buduće igre riječima,

moj si prvi "Čovječe, ne ljuti se"

i onaj na kojeg sam se zbog matematike plačući derala 

ne shvaćajući brojnike i nazivnike

(dosta si ih popušio dok sam tvrdoglavo tvrdila

iznad tablice s primjerima iz udžbenika

da samo te i te brojke imaju ulogu 

brojnika i nazivnika... baš samo te, s drugima mi ne možeš objašnjavati...)

Ti si oni raščišćeni i shvaćeni

meridijani i paralele,

možda ne ide zajedno, 

nismo ga imali,

ali točno znam kako

si mi objašnjavao što je tele

...da, tele...

Moj si prvi poni

i pravi bicikl,

moj prvi tvoj Tomos,

onaj si crni u šahu,

praznovjerno sam htjela biti bijela,

ti si ona štuka koju sam morala čuvati

pa smo ju ponosno donijeli s bajera

Slušao si ponavljanje recitacija,

naučio me s godinama da nije bitna regija,

a ni nacija,

raščistio si glupe probleme

sa susjedima dečkima,

meni djetetu "baš za pet",

slagao da, iako umirovljen,

još imaš pištolj

i djevojčice smiju igrati nogomet

Ono si prekrasno dvorište

i kuća s vojnički precizno 

posloženim gredicama,

sve su bile u cvijeću

iako smo već živjeli i nesreću

Onaj si stari kauč

na kojem smo čitali Globuse,

gledali filmove,

MESAME, Eurovizije i raspad Jugoslavije,

bila sam tinejdžerka, velika,

noge su se prebacile 

u ležećem položaju 

na, naravno, tvoja koljena 

O osjećajima nismo govorili, 

znao si kad sam patila,

ne znam što si mislio o dečkima,

al' savjet je bio

(samo jednom) jasno dan

- mora biti dobar i pametan

Kroz mene,

ne razmaženu, već osjetljivu,

prolazila su razna stvarna i umišljena bića,

ali bezuslovno si prihvatio

Balaševića,

puštao me sa Silvijom 

biciklom ispred banke,

nakon jedne "Nove"

odrezao "drži se ti Branke"

Moj oduvijek nemir 

(s tvojim naslijeđenim nosom, čelom i crtama lica)

nikad nisu umirili tvoja strpljivost i mir,

tu se i nisi trudio

na vrijeme si prihvatio i dobro prosudio,

ali i sam ojađen, često nesretan,

u tom čudnom odrastanju, 

od Zlatara do Županje,

dao si mi KNJIGE i od sebe najbolje sve,

moj Kapetanu Prve Klase