Slaven Kopanja | Kuća

Kuća je sada hladna

Nema u njoj ljudi,

Nema ni starog stola, ni kredenca,

Ničeg što joj je davalo toplinu.

U velikoj sobi je krevet okrenut na drugu stranu,

Pa kad spavaš na desnom boku, nemaš više onaj stari pogled na zvjezdano nebo.

Ne vidi se ni žuti mjesec,

Ni razgranato jabukovo drvo,

Ni procvala trešnja.

Izgleda ti kao da si negdje drugdje,

Na nekom mjestu koje te samo malo podsjeća na nešto što si vidio ranije,

Možda u snu,

Ili u filmu.

Onda se stisneš i skupiš u krevetu,

Kao u klupko,

Povučeš jorgan prema gore,

I pokriješ se do grla.

A ljeto je,

I u sobi je toplo,

Ali ti se smrzavaš.