Kolumne

srijeda, 9. listopada 2024.

Mario Habajec | Posljednja ružičasta noć

 

smrt dođe nenadano, kao gladan medvjed
i ne treba propješačiti pustinju,
poput proroka Starog zavjeta,
a da bi se čovjek iskupio.
u međuvremenu, divlje guske lete krajolikom
na svom preletu k jugu, pa se naizvana sve čini dotjerano i lijepo, u bijeloj ljušturi prolaznosti
( živima su ionako sve noći ružičaste)

usahla je krv njenog roda : majka, pa otac, a sada brat.
gleda u nebo, i plače, i mnogo je pitanja.
a ona ne zna tumačiti budućnost .
potom ne gleda nebo, samo plače.
a kada je konačno svi puste na miru
bol procvili kao okislo pseto :
       "život nema reprizu!"

njen pogled obgrljuje ogromno i hladno more ljudi oko odra.
njen brat napustio je zemaljsko kraljevstvo.
pukla je napukla kopča na remenu vremena.
evanđeoski princip "istina će vas osloboditi "
u ovom samozatajnom trenutku 
poprima dalekosežnu moć i vrijednost 
a duša njena šuti kao golubica 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.