Lucijana Živković | Moje je mjesto kraj vas

Bogdan nije bio religiozan. Možda je to bilo razlogom što je u svojim pedesetima pokušavao naći neke odgovore na vječna pitanja odakle potječe čovjek i kako to sve funkcionira u našem svemiru.  Na televiziji su ga zanimali isključivo znanstveni sadržaji koje je tražio i na internetu. Po njegovoj žudnji za znanjem, reklo bi se da je u djetinjstvu i mladosti bio potpuno zakinut za neke životno važne spoznaje, koje se sada trudi nadoknaditi. Koliko je bio okrenut neformalnom učenju svjedoči i činjenica da je sam savladao digitalnu pismenost i zatim kupio tablet  koji mu je bio izvor svekolikih podataka. U prilog tom kasnom učenju išla je i činjenica da je imao fotografsko pamćenje i lako je spremao i procesuirao naučeno.

U kafiću u koji je zalazio znao bi komentirati odgledane emisije s ruba znanosti. U početku je bio i zanimljiv prisutnom auditoriju, ali s vremenom sve bi dobilo prizvuk dosade te su ga za šankom počeli izbjegavati. On se tješio misleći da ti, uglavnom već pićem omamljeni slušači, niti ne razumiju o čemu on to priča.

Smatrajući da bi bilo tračenje prostora da u svemiru postojimo samo mi i da je smo naša planeta naseljena, nametnuo mu se zaključak da postoji mnoštvo drugih naseljenika tko zna gdje, a Zemlja je svojevrsna kažnjenička kolonija u koju smo mi, stanovnici galaksije, upućeni kako bismo okajali grijehe prošlosti. Sličnosti  svoje teorije s reinkarnacijom nije priznavao, smatrajući da sve određuje jedno vrhovno biće, kako god ga nazvali, a slijedom toga nitko ne bira svoje životne postupke i staze, nego su one unaprijed određene voljom toga bića.

Dakle, čitava je planeta otok kažnjenika koji odrađuju svoje kazne bez prava na odlučivanje o svojemu životu. Takav deterministički stav znao bi Bogdan ilustrirati uvijek novim pričama iz života koje bi taj stav potkrijepile. Njegovi bi se slušači tada približili šanku, očekujući novu, uzbudljivu priču, kakvih je Bogdanova mašta izgleda bila puna. No je li to bila samo mašta?

Ovo će biti njegova priča o Astri.

Studirala je ekonomiju i na fakultetu, ali ne kao studenta, već kao administratora u referadi, upoznala Vedrana. Kada su im se pogledi nekoliko puta sreli, on ju je pozvao na kavu. Privukla ga je njezina ženstvena figura i izrazito plave oči koje su s crnom kosom davale nenadmašni spoj. Za blago tamniju put zaslužna je majka Sirijka koja se udala za našega inženjera zaposlenog u državnoj kompaniji u Siriji. Sve je to Vedran saznao u razgovoru na prvoj kavi.

Astra je izvrsno govorila jezikom i oca i majke što joj je donijelo i dodatni posao prevoditeljice za arapski jezik. Vedran je ozbiljno zagrizao u vezu pa kada je Astra diplomirala i zaposlila se, uselio se k njoj u stan. Nova stepenica veze bila je upoznavanje s roditeljima. Dok su Astrini roditelji  rado primili njezina izabranika ostvarivši s njim prijateljski odnos, Vedran se pribojavao trenutka kad će njegovi upoznati Astru. Znali su za vezu, ali ne i detalje. Vedran se bojao jer iako u tridesetima, još je bio momak. To nije brinulo njegove roditelje, pogotovo majku koja je svakoj djevojci našla prigovor, a onda činila sve kako bi je Vedran ostavio. Poznato, zar ne?

Bogdan je otpio malo svoga gemišta. „Imaš pravo, stara priča.  No kakve veze ima s tvojim…“ započe prijatelj koji je pozorno slušao. 

„Čekaj, malo strpljenja molim!“ i Bogdan nastavi priču.

Već od popodneva Vedran je imao neku tremu vezanu uz posjetu roditeljima. Naprotiv, Astra, ništa ne sluteći, veselila se prilici da napokon upozna Vedranove roditelje. Kad su stigli pred stan, Vedran otključa vrata svojim  ključem. Otvorivši ih, ugledaju prostrani hodnik u kojem su stajali roditelji kao dva kipa koja su tu već stoljećima bez pokreta. Samo su im oči strijeljale po pridošlicama kao da traže neku grešku. Majčino lice imalo je izraz napetog nezadovoljstva. Par ih pozdravi i oni, kao da su se upravo probudili, pozovu goste u dnevni boravak.

Kasnije se Astra sjetila neugode kada ju je Vedranova majka počela ispitivati kao na policiji. Sumnjičavo ju je strijeljala pogledom, ali ono što je slijedilo, nije očekivala niti u najgorem snu.

„Volite se sunčati? A znate da to nije zdravo?“ majka je odmah udarila u glavnu žicu. Da je mogao, sin bi pobjegao od svega, ali ovako samo je majci uputio prijekoran pogled i tu je ona, za sada, prestala s ispitivanjem.

 Za stolom, kad su već saznali detalje njezina podrijetla, majka je opet uzela inicijativu: „Kakvo je to ime Astra? Još nisam čula da se netko kod nas tako zove.“

„Latinsko mama. Astra je zvijezda. Lijepo, ne?“ u obranu djevojčina imena stane sin.  „Zvijezde su sjajne i bijele pa ime baš i ne odgovara, jelte?“ opet će majka izvijenim glasom.  Astra se odluči za kontru: „Majka mi je Sirijka, ali ja nikada nisam bila u Siriji, tu sam rođena.“

 Ne da se niti majka: „A koje su oni vjere, mislim ti Sirijci?“

„Ne znam puno o njihovoj vjeri, ali ja sam kršćanka!“ reče Astra dok se s druge strane stola čulo glasno srkanje oca. Vedran je šutio i nakon što ga je Astra nekoliko puta pogledom zamolila za pomoć. No on je bio zamrznut  majčinim pogledom kao žrtva pred kobrom. Astri je bilo svejedno, ali osjetila se samom i bilo je pitanje trenutka kad će ova situacija dodatno eskalirati.

Dok je tako smišljala koju strategiju da primijeni protiv bezobrazluka Vedranove majke, ova krene dalje s pitanjima: „ A što vi inače jedete?“ Nevjerica se Astri skupila kao kvrga u grlu i ona u trenu donese odluku. Iz prelivene čaša strpljenja stigao je odgovor. „ Ljude!“ Astra povika i pokaže svoje besprijekorne zube uz resko režanje. Zatim se digne od stola gdje ostavi tri zaprepaštena sustolnika i zahvalivši se na „ gostoprimstvu“ izađe iz stana.

Društvo oko Bogdana bilo je zgroženo, čak posumnjavši u istinitost priče. 

„Ajde, to se ti šališ, izmišljaš? Istina da smo malo krući prema strancima, ali baš ovako. I kako to potvrđuje tvoju teoriju da je sve unaprijed određeno, da mi ne odlučujemo o svojim postupcima?“ komentirao je Bogdanov prijatelj.

„Tako je. Ipak je cura izabrala da ignorira babetinu i ode.“ I drugi su se složili s njim.

„Slušajte dalje, nije tu kraj. Tek sad ide ono pravo!“ uputi im izazov Bogdan.

Tek sljedećeg dana Vedran je nazvao nekoliko puta i slao poruke na koje Astra nije željela odgovarati. Pojavio se kasno navečer, uz ispriku da je mama uvijek takva prema novim djevojkama. Ali Astri se nije dalo objašnjavati kako među ljudima funkcionira nešto što se zove kultura i tolerancija, a u najmanju ruku gostoprimstvo. Stvari su mu bile u torbama, uredno spakirane i on je, iako nevoljko, izašao bez pozdrava, rezigniran. Time je ova epizoda za oboje bila završena.

Trebala je zaborav i zagrljaj. Odluči otići  k svojima u mali zagorski gradić. Kako bi bila opuštenija, izabere autobus iako je imala automobil. Na početku vikenda, u petak, kupi kartu za svoje brege.

Autobus je polazio kasno poslije podne. Ona provjeri broj rezerviranog sjedala i, našavši ga, smjesti se. Autobus je bio poluprazan. Zadnji su trenutci za ulazak pred kretanje. Vani se spuštao jesenski mračak i ona gotovo zadrijema. U tom trenu nosnice joj zaškaklja ugodan muški miris dok je kraj nje prolazio muškarac, tražeći sjedalo. Iako  je bilo slobodnih sjedala, on se vrati do njezinog mjesta i gledajući je u oči konstatira: „ Moje je mjesto kraj Vas.“

Slušateljstvo oko Bogdana se razveseli kao da su i sami u autobusu sjeli kraj lijepe žene.

„ Znači tako! On je skoro zakasnio, bilo je slobodnih mjesta, ali je on sjeo do nje. Možda nije htio reći baš to, ali je tako ispalo; da će biti par.“

„Zanimljivo je da je on već bio u vezi s drugom ženom,“ dodao je Bogdan ulje na vatru.

Jedan od sumnjičavih upita: „ I što dokazuje ova tvoja priča?“

„Dokazuje da je tu ulogu ljubavnog ljepila odigrala neka viša sila po scenariju koji nije njihov izbor,“ sad već podrži Bogdanovu teoriju jedan od prijatelja.

„Hajde, pričaj nam do kraja!“ nestrpljivo će ostali.

„Ne mogu sada, žurim se kući,“ u maniri prekidanja priče kad je najnapetije, odgovori Bogdan, dižući se da krene. „Dođite u nedjelju popodne na kavu i piće pa ćete sve saznati,“ osmjeli se opet stvoriti napetost među slušačima. Oni ga pokušaju nagovoriti da nastavi, no on je već žurio kući tajanstveno se smješkajući.

                                                                   ***

Nedjeljno popodne u vrijeme toplijih razdoblja, Bogdanova je obitelj provodila u vrtu iza kuće gdje je supruga servirala kavu, kolače ili neko piće, ovisno o gostima. Često bi im se pridružili i susjedi od čijeg ih je dvorišta dijelila niska drvena ograda.

Dvojica znatiželjnih Bogdanovih prijatelja stigla su i domaćica ih je smjestila za stol.  „Rijetko imam priliku upoznati suprugove prijatelje,“ obratila im se. „ Je li vas nešto posebno dovelo da se konačno upoznamo?“  smiješeći će ona.

„Ženo, to su ti nevjerni Tome. Došli su čuti kraj priče!“ Ona niti ne upita koje jer je očito znala o čemu se radi. „ Morat ćemo pričekati,“ odgovori tajanstveno, „još nisu svi stigli.“

I kao da su je čuli, iz susjednog se dvorišta pojavi par supružnika čija su se djeca igrala na travnjaku. Susjeda je prišla stolu i veselom gestom pozdravila društvo: „Bok, ja sam Astra, a ovo je moj suprug. Možemo li se pridružiti?“ upitala je tako ležerno, kao da je svaki dan s njima. Njezina pojava kao da je zaustavila kretanja u vrtu i prizor bi slučajnom prolazniku izgledao poput fotografije na kojoj su svi pogledi okrenuti k prekrasnoj ženi koja stoji  u vrtu, a zove se  Astra.