Eđidija Baldini | Taština

Jak sam jak,
to ne može biti svak,
hvalio se Jak.

Lak sam lak,
spavam kad je mrak,
cvrkutao je čvorak.

Zrak sam zrak,
svima potreban dašak,
nikad nisam višak.

Tak sam tak,
klještao je rak,
od mojih kliješta
nekima je smak.

Visok sam visok
i uvijek sam vedar,
smijao se cedar.

Hitra sam hitra
kad je voda bistra,
pljuskala je vidra.

Pjevica sam pjevica,
nikako nisam gar,
pjevao je češljugar.

Lebdim, lebdim,
ponekad i rosim,
oblak reče: „Lijepo prosim!”.