Božica Jelušić | Sretan doživljaj kiše

O kiši, drveću i jeseni, napisala sam najviše pjesama u svom opusu. Vjerujem da je to stoga, što su doživljaji vezani za ta tri fenomena najupečatljiviji. Dodir kiše prođe kroz moje pore, kosu, živčevlje, sluh, koštanu srž. U tom doživljaju ima nečega atavističkog, šamanskog, odzemljenog, ni sa čim ga ne mogu zamijeniti ni usporediti. Vidim se gdje u transu plešem na ledini, hvatam vidru u potoku, bacam se pod mlinsko kolo, urlam do promuklosti i predem od dragosti, umotana u trave, bršljane i lopuhe. Moja je divlja, plemenska duša, na vrhuncu ekstaze.

 

Divna je kiša, sveta je, blažena je, imamo otvoren prolaz prema sferama, u času kad se spusti. Drveće postaje ljudoliko, mi postajemo krošnjati, granati i drvenasti. Ptice nas ponekad u toj pometnji zamjenjuju, mogle bi se naseliti pod pazuh i u kosu, da nebeski romor potraje cijelu jednu sezonu. Kad bujice poteku, ja se osjećam kraljevski, želim im sretan uvir u nešto ogromno, sveobutvatno i moćno i neka nose sa sobom sve sitno , što su putem sakupile! A boje! Orgijastički doživljaji, sedam puta pojačani pigmenti, vibriranje, ludiranje, čardaš do zadnje cvjetne latice, šibanje po cimbalu, sve dok se pamučni batići ne raspadnu, a u oku popucaju žilice od intenziteta i navale adrenalina.

 

Poslije perioda vreline, idem kočeperno prema Boriku, važna kao da sam ja osobno dozvala kišu, sva uspravna i osvježena, puna ulja crnoga kima, limunova soka i bagremova meda, zamalo neuništiva, i milostivo klimam okolnom raslinju, koje mi podanički zahvaljuje za kišonosni dan. Ošinuta sam po ošitu, a dišem odlično, kao da mi nitko na svijetu ništa ne može u ovom času. Kiša štipa površinu vode, slijeva se po staklima i zrcalima, moči zaboravljeno rublje i po grobovima pleše. "Mrtvi pjevaju o životu, živi o smrti", rekao bi Zagoričnik. To sam jednom uzela kao moto za svoju stihozbirku. Davno. Ali kiša sve izjednačuje, pretapa, unificira, svejedno joj je što je bilo i prošlo i što će se tek dogoditi.

 

Crvenrepka je uletjela kroz otvoren prozor kućice i ne umije naći izlaz. Sjedim mirno, ne pomažem. Sretan doživljaj kiše ne uključuje ništa zbunjujuće. Našla sam lijepu Dininu fotografiju, čisti eliksir sreće, a kiša je podtema, melodija u pozadini. Prilažem, da zaokružimo nešto što se tek otvara u meni, ima veze s vječnošću, premda ne čujem jasno.... Želim pričekati pravi čas. Kišolovka u mom uhu i duhu postavljena je na svim kotama, gdje će za koju sekundu spiralno krenuti prva kap.