Lada Žigo Španić | U uskoj varoši megalomanija je smiješna

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Koje su osobine suvremene proze i lirike, koje teme prevladavaju i koji se autori ističu, odgovorila je u svojoj devetoj knjizi (kritika i eseja) književnica, urednica, kritičarka esejistica i prozaistica Lada Žigo Španić. Nakon proznih knjiga „Ljudi i novinari“, „Babetine“, „Rulet“, „Iscjelitelj“, „Noć ruskog ruleta“, „Živote, samo teci“, „Punom parom u Europsku uniju“ i knjige eseja „Avanture na stazama kulture“ - najnoviju knjigu Lada Žigo Španić naslovila je „Život među koricama“. U knjizi su eseji o djelima Dražena Katunarića, Božice Jelušić, Ludwiga Bauera, Marine Šur Puhlovski, Milane Vuković Runjić, Ivane Šojat, Darije Žilić, Ane Horvat i drugih suvremenih pisaca te nekoliko polemika. Dr. sc. Davor Šalat u pogovoru primjećuje kako se, pod dojmom nekadašnje novinarske prakse, autorica uvijek izravno i kritički suočava s aktualnim društvenim problemima te daje kratak presjek tema kojima se dosad bavila Lada Žigo Španić, od novinarskog senzacionalizma, preko radikalnog feminizma do depresije. Kako primjećuje dr. Šalat, čitatelj će „nakon živahnih i slojevitih analiza u knjizi 'Život među koricama' doista poželjeti pročitati knjigu o kojoj se govori“.

Lada Žigo Španić objavljuje već trideset godina u raznim kulturnim novinskim prilozima i u književnim časopisima, na radiju i na televiziji, uređuje i predstavlja knjige, a često je gostovala i u inozemstvu. Dobitnica je Nagrade Europske unije za književnost 2012. godine.

Kao u esejima, Lada Žigo Španić provokativna je i aktualna u razgovorima koji vodi na tribinama u Društvu Hrvatskih književnika. Ležerni, a istodobno analitički; ozbiljni, a povremeno duhoviti; strukturirani, ali bez vremenskog pritiska na koji nas navikavaju sveprisutni mediji – takvi su razgovori o književnosti koje vodi Lada Žigo Španić u Društvu hrvatskih književnika okupljajući publiku koju zanima književnost izbliza.

Stoga u povodu objavljivanja knjige „Život među koricama“ s Ladom Žigo Španić razgovaramo o njezinim esejima i polemikama te o razgovorima na tribinama u Društvu književnika, daleko od senzacija i spektakla.

Po kojem kriteriju ste birali djela o kojima pišete u knjizi “Život među koricama”? Koliko je za izbor djela u esejima presudna generacijska povezanost?

Da, dobro je to i teško pitanje – koliko nam je danas važna generacijska povezanost? Mislim da smo mi danas prava “izgubljena generacija”, jer nas ne veže niti neki zanos za nekom poetikom, niti neki časopis niti strast za održavanjem stvaralačkog plamena. Mi živimo u autističnoj tehnosferi. Posljednja naša generacija bila je FAK generacija, ujedinjena više medijski negoli književno. Dobro je da je suvremena književnost stilski raznovrsna, ali je ta raznovrsnost zagubljena u tržišnom kaosu i medijskom populizmu. Dvije tisuće knjiga godišnje se tiska na našem malom tržištu – pa tko će to prokrčiti? Ne osjećam osobno nikakvo zajedništvo među piscima, nikakvu borbu za vizije, nego samo hrpu malih ega u međusobnom antagonizmu, na obamrloj sceni ideja. A ima puno dobrih knjiga, domaćih i prevedenih, o kojima možemo razgovarati, no mnogi pisci ne žive u beskraju (što bi im trebao biti jedini dom), nego samo u sebi. Razumijem takmičarski duh u SAD-u, gdje neki žanrovski pisci, poput Stephena Kinga, zarađuju stotine milijuna, a neki “ozbiljni”, poput Jonathana Franzena, uživaju neobjašnjivu duhovnu i novčanu slavu. Uz njih jedan njujorški pisac koji cijeli dan konobari i čeka odgovor književnoga agenta ima razloga za apatiju. Ali što, pobogu, znači književna utakmica hrvatskih pisaca u ovoj maloj Lijepoj našoj, u kojoj nitko od svojih knjiga ne zarađuje za kruh, pa čak ni oni razvikani? Prosječan honorar za knjigu je nekoliko stotina eura (možda sada mrvicu više), dok se u bivšoj državi od honorara mogao kupiti dobar polovni auto. Zbog čega se toliko ogovaraju i ne podnose hrvatski pisci? U ime kojega to velikana, u ime kojeg remek-djela? Čemu napuhivanje prijevodima koji na svjetskom tržištu mahom ne znače ništa? Mi smo generacija egomana koji se ne druže, čak ni boemi nemaju više kavanu, jer se kafići puritanski zatvaraju u 11 sati. Mi smo u Tehnopolisu generacija bez novca, bez ideala i bez klape. U uskoj varoši megalomanija je smiješna.

U izboru u Vašoj knjizi je “poezija u prozi života” slamera Roberta Roklicera i duhovna alkemija Zvonimira Baloga te “Gastrolatrija” dviju Božica - Božice Jelušić i Božice Brkan. Zašto ste u svoju knjigu uvrstili eseje o poeziji, koju rijetki čitaju? Kako to da ste prostor namijenili pjesnicima slobodnog stiha, poput Baloga i Roklicera?

Kada sam prije petnaestak godina objavila u Republici svoje pjesme u rimi (hvala uredniku, akademiku Stamaću), dobila sam usmene komplimente, ali i kritike. Oni, skloni ujevićevskoj lirici, bodrili su me, drugi su rimu (pa i moju) smatrali nazadnom, gotovo smiješnom, jer je tada u modi bila stvarnosna poezija koja se odrekla stilskih figura i nastojala govornim jezikom orkestrirati suhoparnu zbilju. Naravno, i tu ima sjajnih ostvarenja, među njima su i mnoge pjesme dragoga pokojnoga kolege Roklicera, no njegove pjesme nisu samo stvarnosne, one su uglavnom puno više od toga. Ne razumijem zašto se odreći estetike i rime, kad duša i u šetnji može u sebi rimovati vjetar, lišće i horizont. Rimu koriste i uvaženi suvremeni pjesnici i sonetisti poput Božice Jelušić, Luke Paljetka (pokoj mu vječni), Sibile Petlevski i drugih. Ne razumijem “moderno” i “staromodno” u književnosti, svijet je jedan, a doživljaji i pristupi beskonačni. Dakle, svi stilovi “supostoje”. Ne mogu reći da je poetska proza staromodna, a brza i žanrovska moderna. Ili da su u modi kratke, a ne duge suknje. Čudim se kada neki sveučilišni profesori padnu na razvikani trend, a država ih plaća za njegovanje dobroga ukusa. U knjizi “Gastrolatrija” koju ste spomenuli pišu Jelušić i Brkan, jedna rimovanim, pejzažnim, druga slobodnim, urbanijim stihom, a obje su Božice. A kad je o Balogu riječ, on se još uvijek nedovoljno percipira kao pjesnik za odrasle, knjige za djecu skrile su ga u svojim šarenim krošnjama. A pjesmama za odrasle javio se još 1957. u “Knjizi sedmorice” i otada je objavio puno sjajnih zbirki koje spadaju u vrh domaće poezije. Majstor je slobodnoga stiha, guru je stilskih igara i transformacija, njegova je poezija prava duhovita “balogijada”. I čast mi je što mi je za života povjerio zadatak da prva napravim izbor njegove poezije za odrasle u knjizi “Četvrtasta kugla”. Također sam ponosna što sam poslije njegove smrti, na molbu njegove drage supruge Ljubice, prekucala njegov rukom ispisan briljantan esej o poeziji koji je objavila Matica hrvatska pod nazivom “Pjesnici ludovi”. Još nisam vidjela tako orginalan domaći esej o poeziji, koji je i sam vrhunska poezija.

Uz eseje o literaturi suvremenika, u knjizi je i nekoliko polemičkih eseja, kao što je esej o politici i diplomaciji Nobelove nagrade i esej o trendu oslobađanja emocija koji smatrate uzrokom kaosa u književnosti. Na našoj sceni nisu česti polemike i eseji. Koji je tome razlog? Nedostaju li Vama osobno eseji i polemike u javnom prostoru? Koliko je potreba za razmjenom mišljenja o književnosti razlog za Vašu knjigu? Može li polemika nešto promijeniti?

Povijest hrvatske književnosti mogla bi se sažeti i kao povijest polemika. Krenimo od sukoba “starih” i “mladih” na razmeđu 19. i 20 stoljeća pa krenimo dalje… zaustavljamo se na na koncu na Tenžeri, Jergoviću, Matvejeviću, Mandiću i još nekolicini polemičara. Poslije toga uglavnom muk i u daljini huk. Polemike su žarile i palile, pisci su se javno svađali i prozivali, a pri tome su obarali stare ili krojili nove svjetonazore. Uzmimo za primjer avangardni Donadinijev časopis “Kokot”, Šimićevu “Vijavicu”, pa “Savremenik” i druge časopise i listove u kojima je palio i žario Matoš… Sjetimo se Krležine “Hrvatske književne laži” u “Plamenu”, toga manifesta u kojem se obračunavao s modernom, s preporodnom politikom i napuhanim narodnim heroizmom. Ovo su samo štreberski primjeri, ima toga napretek. Postoji li danas i jedan snažan polemički tekst u književnosti koji je uzdrmao književnu scenu? Posljednja jaka književno-politička polemika (i, naravno, osobna) razvijala se između Ivana Aralice i Miljenka Jergovića prije dvadeset i više godina. Ima i dalje dobrih provokativnih tekstova, ali su mnogi zagubljeni u evoluciji elektroničkih medija u kojima se više ne zna tko pije, a tko plaća. A kritike, koje su u hrvatskoj književnosti često prerastale u polemike, postale su uglavnom promotivni materijal na koji se nema što dodati. Ne pamtim ni jedan snažan tekst protiv današnjega mainstreama. Popularne politike identiteta, “kultura otkazivanja”, “narativ žrtve” i drugi vidovi političke korektnosti stvorili su strah od kritike. Bojimo se iskazati svoje mišljenje u kulturi da ne bismo nekoga uvrijedili, a svijetom haraju grozomorne industrije smrti koje nas sutra sve mogu pokositi. Kad smo kod polemika, moram spomenuti polemičku tribinu u DHK “Bez cenzure” koju sam pokrenula prije nekoliko godina, koja je prepoznata u javnosti, a svrha joj je da pisci barem uživo raspravljaju, da se pritom i druže.

Gdje ste u svojoj formativnoj dobi nalazili eseje i polemike i kako ste naučili pisati ih? Kako se maturantima može približiti kritičko mišljenje i pisanje eseja? Trebaju li eseji biti prisutniji u javnom prostoru i u mainstream medijima, kao u nekadašnjim medijima koji su formirali današnje književnike?

Esej je sam po sebi žanr za užu javnost. Ne postoji više podlistak u medijima ili prilog koji bi tiskao bilo kakav feljton ili esej bez nekog jakog “vanjskog” povoda. Danas nitko ne bi objavio u tiskanom izdanju Tenžerin tekst o televizoru, tj. o “jednokom Kiklopu”, o prosjacima ili autima, tj. “jurećim opancima”, jer za to nema “povoda”, a svako prazno brbljanje dobiva prostor. Esej se odavna preselio u časopise i listove za kulturu. A ako autor tekstove sabere u knjigu, mora znati da je to sasvim komorna, gotovo intimna stvar. Kad ste već spomenuli moju knjigu “Život među koricama”, zahvalna sam za komplimente, za intervjue i za svakog kompetentnog čitatelja. Hvala izdavaču Biakova, konkretno Zorki Jekić i Ivanu Bekavcu Basiću što su objavili moju knjigu, jer su eseji, uz drame, namanje posuđivane knjige u narodnim knjižnicama. Da država ne potpomaže tiskanje eseja (iako ne pomaže dovoljno), a i da nema manjih izdavača-entuzijasta koji objavljuju nekomercijalne žanrove, esej bi već davno nestao iz hrvatske književnosti. A imamo stoljetnu tradiciju eseja, od Matoša do današnjih dana, što jasno pokazuje dvosveščana “Antologija hrvatskoga književnog eseja XX. stoljeća” koju je priredio Miroslav Šicel. Esej sam izgradila iz sinteze obrazovanja i svoje fluidne ćudi, on je svestrani žanr koji dopušta sva preplitanja. Kada pišem esej, književnik u meni doživljava i niže asocijacije, novinar dodaje živopisne primjere, a filozof uobličuje tekst u neku smislenu cjelinu. Esej je moj unutarnji foto aparat – mogu snimati stvari izbliza, izvana, mogu mijenjati pozadine i perspektive, mogu sliku povećavati i umanjivati, magliti je i izoštravati. A esej koji pišu maturanti tek je školska formalnost. Ili ste u duši esejist, čovjek koji i u hodu razmišlja, doživljava i povezuje stvari ili ste površan praktičar koji vidi samo cilj i odabire najkraći put do njega.

U Vašoj knjizi “Život među koricama” gotovo je podjednak broj spisatelja i spisateljica, je li takva ravnoteža namjerna? Činjenica je da je povijest hrvatske književnosti muška i da žene čitaju muškarce, ali muškarci rjeđe čitaju žene. Mijenjaju li suvremeni pisci odnos muškaraca i žena u književnosti?

Ravnomjernost je ispala slučajna, ali to govori i o sve većem broju ženskih glasova na književnoj sceni. U našoj književnosti učvrstio se niz snažnih ženskih pera, spomenut ću samo tri spisateljice koje sam zadnje pročitala – Marinu Šur Puhlovski, Olju Knežević i Karmelu Špoljarić. Ima puno ženskih pera i u mojoj knjizi koju spominjete, još je više dobrih spisateljica koje nisam uvrstila zbog ograničenog broja stranica, a još je više onih koje nisam stigla pročitati. Čak i u suvremenoj književnosti bosanskohercegovačkih Hrvata dominiraju dvije žene (što Josip Mlakić ističe kao povijesni presedan) – Gloria Lujanović i Magdalena Blažević, a obje se bave “muškom” temom rata u BiH, s pozicija žrtava. U knjizi Dubravke Oraić Tolić “Muška moderna i ženska postmoderna”, koja ima povlašteno mjesto u mojoj kućnoj biblioteci, povijest književnosti pokazuje se kao muška, što potvrđuju i brojni sarkazmi prema spisateljicama iz pera muških umnika. Na početku 20. stoljeća za Freuda je žena biće bez falosa, za Goethea i Schillera spisateljice su u pravilu diletantice, Rousseau vidi osjećajnu ženu u kući, Hegel smatra kako žena nije sposobna za apstraktno mišljenje. Našu Zagorku ugledni su muži ponižavali kao spisateljicu “za kravarice”, Ivana Brlić-Mažuranić i sama skrušeno priznaje kako se spisateljstvo ne slaže s “dužnostima ženskim”. I u povijesti Nobelove nagrade za književnosti (o kojoj pišem u istoj knjizi) vidljivo je kako se povijest književnosti, unatoč svojoj nadspolnoj dimenziji, doista razvijala kao dominantno muška kreacija. Tek su dvije spisateljice u daljnoj povijesti okrunjene Nobelom - Selma Lagerlöf (1909.) i Gabriela Mistral (1945.) Devedesetih godina prošloga stoljeća Nobela dobivaju dvije žene - Nadine Gordimer (1991.) i Wisława Szymborska (1996.) Tek kasnije, konkretnije od 2004. godine, kada Nobelovu nagradu dobiva Elfriede Jelinek, Nobela češće dobivaju žene, naravno, pod utjecajem sve žešćega vala fenimizma. Danas je važna zastupljenost žena i kada se rade “križaljke” za nagrade, zbog popularne političke korektnosti i sve razvijenijih politika raznih identiteta.

U Društvu hrvatskih književnika vodite tribine na kojima razgovarate s književnicima različite dobi i književnog iskustva, pa i s mladim članiovima DHK. Kakvi su današnji mladi književnici koji sa svoja prva tri naslova tek ulaze u Društvo hrvatskih književnika? Kako ocjenjujete njihovu produkciju? Koje teme i žanrove biraju? Jesu li više pod utjecajem domaćih ili stranih uzora?

Od kada sam pokrenula pod-tribinu “Predstavljamo mlade članove DHK” primijetila sam da većina mladih razmišlja drugačije negoli moja generacija. Većina njih povezuje znanje sa slikom i zvukom, većina živi u multimedijskom svijetu, pa su zato današnji pametni mladi ljudi živahniji, zabavniji i komunikativniji. Pišu uglavnom žanrovsku prozu i fantastiku, dok u poeziji pokazuju puno više dubine i komplesnosti, što znači da je poezija doista jedini čuvar najdubljih ljudskih stanja. Ipak su mladi pisci odgojeni u vremenu koje je puno afektivnih emocija i selfija, pa u naraciji vole likove, sceničnost i bajkovitost. Naravno da ima iznimaka. Divni su mladi članovi DHK, pametni i pismeni, ali u mojoj mladosti njegovao se intelektualizam, dubinska individualna analiza, što je danas za većinu mladih dosadno i statično. Nama je na studiju filozofije i književnosti svijet bio objekt spoznavanja, današnji mladi, općenito govoreći, žele pripadati svijetu oko sebe, čemu su znatno pridonijele društvene mreže. Insajder je danas popularniji od autsajdera. Nema ni one Barčeve “veličine malenih”. Ili si prisutan ili nisi. Ja, kao i drugi mistični ljudi, i dalje vjerujem u iracionalne puteve duha, vjerujem da će i danas poruka u boci doplivati do neke obale i doći u nečije ruke.

Kako je hrvatska publika izvan Zagreba informirana o produkciji hrvatskih književnika? Kakva je uloga mainstream medija u popularizaciji domaće književnosti? Kako se komunikacija domaćih književnika s domaćom publikom može unaprijediti?

Hrvatska publika čita ono što je razvikano u medijima, i u Zagrebu i u Ogulinu i u Babinoj Gredi. Mainstream je kao markirana roba – kupuju je jednako stanovnici gradova, sela i zaseoka. A što se tiče Vašeg pitanja o poboljšanju komunikacije autora s publikom, tu postoji kanal, a to su mediji koji su taj kanal zatrpali hitovima i self-help priručnicima. U medijskoj industriji važnije je kako se plasiraš nego kako pišeš. U dobu spektakla važnije je kako umjetnički proizvod djeluje izvana, a ne kako diše iznutra. Tržište nema milosti, ono nije selektivno – morate upasti u taj amorfni prostor i utabati svoju stazu, kao u rudniku, kako znate i umijete ili pustinjački čekati milost karme. Slava je često nesporazum, a anonimnost još veći. I u umjetnosti uspijevaju uglavnom lukaviji i uporniji, kao i u biznisu – duša je na istoj vagi kao i materija, svijet je horizontalan, nije više vertikalan. Ambalaža je davno postala primamljivija od proizvoda, a umjetnik je još od Waltera Benjamina prestao biti genij, a postao proizvođač. Pisac mora imati ili sreće da dođe do dobroga izdavača ili mora imati vezu ili dobar PR. Postoje “održive” ili “neodržive” karijere. Kako li je tek u glazbi, u kojoj mladi talent mora imati menadžera s hrpom novca da bi stupio na scenu! Pada mi na pamet Céline Dion, moja omiljena pjevačica anđeoskoga glasa - njezin menadžer René Angélil, kasnije njezin suprug, založio je svu svoju imovinu da bi mladoj tinejdžerici otvorio put u karijeru. Književnost je jeftina, zato je talent još nevidljiviji, a muka za afirmacijom veća. Mladi pjevač barem će znati da nije imao bogatog mecenu, a dobar pisac nikada neće znati definirati zašto njegove knjige nisu našle put do čitatelja. Puno je dobrih šutljivih knjiga. Tko je kriv? Sudbina? Lijenost izdavača? Skromnost pisca? Hrpa populističkih, mainstream kritika u kojima se hvale knjige zbog atraktivne teme, a ne zbog stila? Ili sve pomalo? No, ima i jedna dobra stvar. S obirom da živimo u maloj kulturi, ne trebamo imati komplekse ako nismo razvikani. Pisac koji pozove na predstavljanje knjige tridesetak prijatelja, koji pošalje vijest na nekoliko portala, dobije osvrt iz pera dobroćudnog kolege i proda sto komada preko Fejsa – uspio je! Srećom, živimo u maloj uskoj varoši, pa smo uvijek negdje dobrodošli! Ne želim proćardati život u gnjevnim tračevima i samohvali. Shvatila ono što je jednom rekao i Tonko Maroević – mali smo i kad se napuhujemo! A ako netko u našoj malenkosti ugleda nešto veće – gle, ugodna li iznenađenja! Kći sam velikoga nagrađivanog novinara i pisca Bože V. Žige kojemu je samoironija bila puno draža od egomanije. Hvala ti, stari, barem na dijelu tvojih gena!