Lorena Vojtić | 'Sjeti se, čovječe da si prah, i da ćeš se u prah pretvoriti'

Oduvijek me intrigirao onaj mit o težini duše, (21 gram), ali očito nije svima jasno što je zapravo ta nematerijalna tvar. Te isto tako, ne poznaju najvažnije razlike između ljudskog bića i životinje - (razum, slobodna volja, savjest). Koliko god nas ponekad obuzme osjećaj heretičnog poimanja vjere i crkvenih temelja, točno je ustvrditi kako smo samo prolaznici na ovome svijetu, i kako je naše postojanje - zapravo maleni dio onoga što nas čeka, nakon prelaska dimenzija. Možda čak priznajem kako me "bole" razmišljanja, bliskih mi osoba o nepostojanju ičega nakon smrti, kao i odsutnosti kazne/nagrade za naša (zlo)djela. Jer da je zaista tako, mogli bismo namjerno, vođeni potpunom mržnjom uništiti svakoga tko nam se ikada zamjerio. Pošto, dakako, nemamo se koga/čega bojati. Odnosno, nakon tjelesne smrti sve prestaje, i grob nam postaje jedino počivalište. Nadalje, širili bismo krivovjerje i pakost - u svakoj stopi našega zemaljskoga puta, egoistično ispunjavajući osobne prohtjeve, usput gazeći preko "leševa" do ostvarenja vlastite koristi. Takva bi teorija (u konačnici praksa), zasigurno postala ono - što bi nas na "kraju" i dotuklo, obilježilo trajno i potpuno (samo)ubojstvom, tj. eliminacijom nebitnih. Dočekali bismo Sudnji dan u kojem će nas, anđeli i arkanđeli vječno obožavati, pošto su nam svi grijesi "oprošteni". Sjedinivši se sa slikom Svevišnjeg, koji će nas objeručke prigrliti - tvrdeći da smo mi, ipak, svi jednaki u Njegovim očima, te da se čak ne trebamo ni pokajati. Jer je on Ljubav koja bezgranično oprašta. Oh, oprostite, malo sam sarkastično - kontradiktorna! Na početku sam navela kako smo prašina, ali ako sam ja jednaka prljavštini zemaljskoga tla, onda zaista ne znam o čemu govorim?! Zapravo, zaboravite sve što sam napisala, nije svima dano da shvate. Prodrijeti u bit i srž, zadatak je samo za odabrane. Da budem iskrena, uopće ne očekujem da se složite s gore navedenim. Moje je mišljenje neznatno, u odnosu na nekolicinu teološki "potkovanih" pojedinaca, ali nad ovim promišljanjem mnogi bi se trebali zamisliti - dok ne bude suviše kasno...