Zorica Antulov | Jer kad ostariš

Duga i hladna je noć. 

Sjene malenih pahulja

sipe kroz zrak. 

Sklupčani  vjetar traži 

malo topline, 

no posve mu smrznut je skelet  

i posve mu zaleđen dah.

Naš vjetar je mrtav. 

Naš svijet je stegnulo inje. 

Na slici davnoj 

sad naša prošlost sni. 

Tuđe su slike 

nedavno prošlost bile, 

a jedini stvarni tada 

bili smo mi. 

U zavežljaj tame 

sad čitav naš svijet se skrio. 

Tek najdalja zvijezda 

zasja sred mrtve tmine.

Ko jedino pravo vrijeme

 ta poznaje naše. 

Tek na tren zasja

 pa sjaj joj opet mine. 

Duga i hladna je noć. 

Sjene malenih pahulja 

zrakom se grle. 

Pozdravljaju duše 

što kratko još zazivlju vjetar... 

Za nestalim  svijetom što čeznu. 

I k njemu hrle.