Matija Brcković | Nastava povijesti – pogled s druge strane klupe

Kao i drugi učitelji povijesti, svakodnevno se susrećem s komentarima koji uvelike omalovažavaju naš posao kao i samu povijest kao znanost. "Kud baš to predaješ!? To je dosadno! To je nepotrebno! Koga briga što je bilo prije tisuću godina?! Meni to u životu ništa neće trebati! Aha... Ustaše i Partizani. To su sve gluposti! Bolje da radiš nešto korisno! Ja znam i sam. Ne trebaš mi ti…"

Čini se da suvremeni čovjek ne shvaća važnost učenja povijesti pa ću sada onako dosadno (kako nas se uvijek predstavlja) reći nekoliko rečenica o tome.

Učeći povijest, djeca razumiju i upoznaju druge kulture, vjere, narode, religije…

Svijet je danas globalno selo. Tim više nastava povijesti dobiva na važnosti. Ljudi sve više putuju. To znači da više upoznajemo druge ljude i njihovu kulturu življenja. Kako ljepše i pristojnije odati počast nekom narodu nego time da znaš nešto o njemu? Iz Rusije ćeš donijeti babušku i votku kao suvenir, u Jeruzalemu posjetiti Isusov grob,u Tursku ćeš pamtiti po Bosporu, Osmanlijama, Aja Sofiji, a ne samo po kebabu i narikačama u serijama. Kako ćeš razumjeti zašto plaču majke Srebrenice i Vukovara i zašto Indijanci žive u rezervatima za razliku od ostalog američkog puka ako nikada nisi učio o tome ili čuo za to?

Ta dosadna povijest uči djecu razvijanju vlastitog mišljenja o procesima, o promjenama, boli i patnji, usponima i padovima, poštovanju i razumijevanju. Prije svega ta dva sata tjedno učimo o humanosti, a tek onda o svemu ostalome. Ovdje nije riječ o nepotrebnim sadržajima, podacima i godinama, kojih u nastavi povijesti, ruku na srce, ima pregršt, već o društvenom dostojanstvu mladog čovjeka koji razumije svijet oko sebe. Taj mu smor od predmeta daje životnu bazu i životnu koru.

Zamislite mozak vašeg djeteta opismenjenog poviješću: "Aha! Pula je prepuna tih starih građevina. Pa da, tata. Kako to ne znaš!? Zahvaljujući Rimljanima koji su bili vrsni arhitekti. Sada kužim zašto nogometni stadioni nose naziv Arena. I gladijatori su se borili pred gledalištem! Gledaj, Marko. Kinezi su izumili papir već u 2. stoljeću i kompas da se ne izgube, stoga ne čudi da su danas toliko ispred nas! Srpska i Srbija nisu isto! Srpska je entitet u Bosni i Hercegovini. Tin, izuj se! Ne možemo u džamiju u tenisicama! Ma kakva prapovijest, virovitička crkva vezana je uz barok!" – Tu sitnu zadovoljštinu donosi nastava povijesti. Ona vam neće promijeniti život, ali će ga olakšati i oplemeniti. Čovjek koji ne poznaje prostor i porijeklo procesa oko sebe nije ništa bolji od slijepca. Djeluje kao izgubljeni Aladin na tepihu.

Naravno da će djeca zaboraviti većinu tih informacija, ali je cilj da ostanu one bitne, one vitalne, one koje će im otvoriti oči i naćuliti uši. Suvremeni se čovjek toliko želi otarasiti prošlosti, nesvjestan kako ta sadašnjost, koju toliko obožava, ima tvrdo korijenje u minulim događajima koji su je oblikovali, osobito na našim povijesno ludim i kompleksnim prostorima. 

I nije bitno da dijete zna nabrojati redom sedam hrvatskih kraljeva, sedam svjetskih čuda, sedam sekretara SKOJ-a, ali je bitno da ne misli kako je partizanski spomenik u centru mjesta oglasna ploča za prodaju svinja, da prepoznaje crkvu u koju je prvi put ušlo, da mu jedine asocijacije na Kinu ne budu kose oči, zid i Mikado čokolada s rižom, da razumije zašto gradovi na moru imaju dvojezične natpise i zašto tata peče roštilj baš na 1. svibnja. To je ono što djetetu ostaje, ono bitno, ono vitalno, ono što mu otvara oči i čuli uši, održava higijenu društvenog života. 

Uzmite u obzir našu kompleksnu i surovu povijest koja je velikim dijelom posljedica istog onog mentaliteta koji omalovažava učitelje povijesti i njihov svakodnevni rad u učionici. Koliko se toga dogodilo u našoj povijesti - posebice u posljednjih stotinjak godina. Kaos. Cirkus. Društveno i političko kolinje. I samim učiteljima u Hrvatskoj ti procesi djeluju zahtjevno i isprepleteno. I tu se učitelji povijesti nalaze na vjetrometini. Svoju kompleksnu povijest nismo birali, stoga nastava povijesti ne treba biti podloga za obračun s istom. Učitelji povijesti, kao i sam, svjesni su da naš predmet nije najbitniji na svijetu, ali su isto tako svjesni njegove važnosti u odgoju i obrazovanju.

Nema veće radosti za mene ili nekog drugog učitelja kada u ovom vremenu površnosti, influensanja, „six - seven“ baljezganja, dekadencije općeg znanja i nesuvislih odgovora od kojih ti se mozak ledi, učenik zna reći tko su Winston Churchill, Galileo Galilei i Siniša Glavašević, prepoznaje fotografiju Johna Lennona i legendarnih Beatlesa, razumije zašto se Dinamo jedno vrijeme zvao Croatia, zna gdje je opjevana Kalelarga, prepoznaje pleter i ponosno priča kako je rođen u zemlji kravate i prvog otiska prsta. 

Nastava povijesti nije prevažna, ali je važna. Ono bitno, ono vitalno. Otvori oči. Načuli uši.