Ivica Kesić | Susret

(Barbara 2)

Kiša je padala k'o onda nad Brestom

kada se Barbara susrela s Preverom;

odrazi ferala puzali su cestom,

a škure škripale ljuljane neverom.

Crnu noć su sjekle užarene niti

i more je vrilo k'o brudet u loncu

dok nebo je prijetilo sa zemljom se sliti

k'o o tankom da je obješeno koncu.

Zamračivši munje, oštar pogled bljesnu,

ispod trepavica od kiše još vlažnih,

al' mjesto osmijeha vidjeh buru bijesnu,

hladniju od mojih obećanja lažnih.

Žudno sam gledao za tim koracima

što su skladno pustim odzvanjali mjestom,

prkoseći tuge punim oblacima...

kao onda kad je kišilo nad Brestom.