Igor Petrić | Vjetar poslije kiše (čin peti)

 

Predstava nad predstavama. 

Kazalište na periferiji. 

Ogledalo i dva lika.

Onog u ogledalu kao da poznajem, 

dok se ovog ispred ne sjećam.

Kao i svi ostali 

i ovaj čin počinje ispočetka.

Smrt je na kraju ipak došla prerano 

i ostavila neizbrisiv trag.

Predstava u predstavi. 

Čin bez nastavka.

Zavjesa je na kraju pala sama od sebe

i podigla prašinu sjećanja.

Polako i daske su nestale, jedna za drugom,

kao i sva ostala scenografija.

Kazalište se urušilo,

nestalo u prašini izgubljenog vremena.

Sad duše umjetnika i ratnika

nijemo plaču.

Zašto? 

Kome još trebaju imena

i ta predstava? 

Taj čovjek i njegovo ogledalo,

ti ljudi, publika?

Ljudi žive od zaborava do zaborava

i ništa im više ne treba.

Kiša je napokon prestala,

nestala s vjetrom, vode se smirile, a ti 

i dalje tražiš moj odraz 

u krhotinama.