Ankica Kale | Na pojilu

Kao ponornica izvirem plaho:

u planini umorna srna,

u predvečerju, na pojilu

crni konjanik,

šuti i motri me.

Kao ponornica uvlačim se

u svoje dubine;

u spiljama od mahovine 

ispreplićem priče,

sanjarim, primirena u rukavcima,

i kao da me nema

nitko me ne dodiruje.

Kao ponornica osluškujem svoje bilo;

moje srce u tami otkucava smjerno,

svoje dukate sve sam prebrojila,

predat ću ih konjaniku na pojilu.