Ana Dudić | Sjeme života

Nosim svu tu zagasitost boja u očima…

Crni grozdovi rano zriju

Sjeme života nose u sebi...

Dodaj mi ih, stranče,

Crne grozdove života…

Pri svakom zalasku u sjene,

U pjegave sutone,

Tražim ulične svirače...

Ne volim suze u očima ptica

Niti dječji pogled 

Pun straha za sebe, za majku,

Za kruh koji vadi iz tuđih vrećica.

Misli mi potkradaju neobuzdane oluje,

Pustinjski pijesak zasljepljuje mi oči,

Zagasitost bola blijedi

Na ispucanim usnama, rukama…

Nemoj me zvati imenom, stranče,

Neću se okrenuti.

Hvala za grozdove života

Za svjetlost što nosiš u sebi.

Promijeni cipele,

Put je dug...

Svi prozori su zatvoreni

I ponovno peče vjetar u mojim očima, 

Ljubim osvit crvenih zora

Zato živim iznad oblaka

Ali pri svakom zalasku u sjene

Na kamenoj sam prašnjavoj  cesti 

Da nahranim ptice bez suza,

Da upijem  tugu mladoga svirača.

U šešir stavljam grozdove, 

Crne  grozdove umjesto kovanica,

Sjeme života...