Igor Petrić | Vjetar i kiša (čin treći)

 

Opusti se! 

Ova pitanja o imenima i ove riječi

samo su…

samo riječi nabacane u predstavi.

Imena ništa ne znače. Zovi se kako hoćeš,

meni svejedno je.

Na svijetu svakakva imena postoje.

Neka su čudna i teško se izgovaraju.

Neka se nose ponosno, neka prigodno.

Nekih se sramimo i lako zaboravljamo,

kratimo ih ili slova dodajemo.

Kažem, opusti se! Briga te za pravila,

društvene norme,

prihvatljiva ponašanja

i one male plišane igračke s velikim buljavim očima. 

Briga te za svijet u slikama 

i vječno depresivne susjede, 

nadrkane novinare, bankare, napuhane političare, 

kurve koje se ne uklapaju

i sportske komentatore. Ma briga te za

prognostičare, pisce, slikare 

i teoretske fizičare.

Briga te za krvnike

i one male zdepaste plišane igračke 

s velikim buljavim očima

nespretno složene na policu 

pored hrane za kućne ljubimce: pse, 

mačke, pokoju pticu i divovske kornjače. 

Baš te briga za sve. Kako god okreneš, 

kiša je neumoljiva. 

Refleksija sjene vlastitog mesa se ne mijenja 

i svakim te pokretom

prati, odaje.

Predstava je to neobična 

o čovjeku i njegovom odrazu.

Životna priča o smrti i nadanju

Ne sjećam se ni kad je počela,

ali kažu baš je dobra, ma odlična

i samo što nije završila.