Vrijeme mene ne štedi. Priziva očaj.
Nikada ne veli: "Uspori, počini!".
I ne kaže mi: "Stani, pa noge točaj,
Vrijeme ljepotu uzme i obespravi,
Za njega moji snovi nisu u trendu.
Poljubi ruku, ali radi o glavi,
Sve što je sveto, proda u second handu.
S maslinama me zrelim pomiješa grubo,
Među kamenje stisne i snažno žulja:
Kosti mi lomi, za zadnjim posiže zubom,
Da iz mene iscijedi zlatnu kap ulja.
I dok se duša grči, tonuć' u masi,
K'o napušteno štene u kolopletu,
Ono se dalje žuri, ni ne oglasi:
Vrijeme uopće ne zna da sam na svijetu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.