Poput izbijeljene svijeće
na posvećenom mjestu nekom,
ljepota broji stoljeće
starećem licu pred istekom.
Koža se čini iznošenom
dok domom leluja i bunca.
Sad nalik sjaju potrošenom
kakvog dalekog zimskog sunca.
Učen um strana prelistanih
stvarati bi mogao čuda
da nije boljki, neprestanih,
tih njenih od uda do uda.
Duh, utamničen u tijelu
trulom, koje se tiho suši,
negira vanjštinu cijelu,
još priželjkuje život duši.
Sjeća se legla vlastitoga,
jeka smijeha puni milinom
misli, one su mirne stoga
ko vode pod srušenim mlinom.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.