I.
Naim nije imao ništa. Čak ni posao. Doduše, imao je svoju domovinu Tunis, srce puno ljubavi, brojnu sićušnu braću i sestre, mladost i … najbolje namjere! Ali – nažalost, to nije bilo dovoljno za svakodnevni život koji neminovno traži materijalne i financijske izdatke i koji nemilosrdno mrvi ljudsku psihu na tisuće rasutih bezglavih komadićaka.
Svakom novom jeseni, nakon ljetnih honorarnih poslova na prekrasnim pjeskovitim tuniskim plažama – sa zlaćanim sjajem kasnoljetnog sunca u očima – s neugodnom bojazni i panikom pratio je lagano ali neminovno blijeđenje sunca - jer njegovim zamiranjem – i on bi u sebi tihano „umirao“ od straha da se bliži mrtvo razdoblje hladnija vremena, odlaska turista, gubljenja posla…
Osjetio bi se neznatnim i nepotrebnim elementom svemira; izgubljena točkica među bezbrojnim i bezbojnim zrncima pijeska.
Opsjedale su ga tegobne i mukle misli kojima nije nalazio rješenja jer je znao da gubitkom posla njegovu obitelj čeka oskudica, neimaština, tegobno životarenje bez vidljiva izlaza.
Kraj je listopada, zadnje ture turista iz cijele Europe nastoje napuniti se tirkizom mora i opiti se ljepotom i smirajem pejzaža… Oni će ubrzo odletjeti put zapada – putem sigurnosti i blagostanja.
On ostaje. Nema kamo; nema čime.
II.
Ewa je imala sve. Ili, gotovo sve.
Da, imala je svoju prosperitetnu srednjoeuropsku domovinu, stabilan i kreativan posao, svoj malen ali ljubak stančić u centru grada, svoju obitelj koja je najčešće obitavala u vikendici na španjolskoj obali, svoju omiljenu marku odjeće, razvikanu nutricionističku savjetnicu, svoj kozmetički brend, svoje provjereno iskrene prijatelje, svoju komotnu životnu filozofiju, svoje omiljene filmove, glazbu, pisce, slikare…
Sve joj je bilo dostupno; svaka željica mogla se uz malo osobna angažmana ubrzo i realizirati.
No – ipak! Osjećala je sve češće i sve intenzivnije da joj neka praznina izjeda čula i čini je bezvoljnom, tjeskobnom, čak pomalo kaotično-depresivnom.
Kao da ima sve, a opet! - kao da nema ništa.
III.
Usred Ewina „kriznog“ perioda; dana i sati samooanaliziranja, propitkivanja svojih emocija i čežnji; usred bezglavih rutinskih dana ipak svedenih na jednolično, monotono i predvidivo – Ewa odluči prvim slobodnim letom otputovati ususret sunčanoj destinaciji.
I tako puna nemira i nesposobnosti da pojmi zašto je nesretna – Ewa se nađe na tuniskoj predivnoj plaži; zacakljenoj svjetlucavim bijelim pijeskom…
IV.
U modrome moru – tom iskričavom zrcalu neba, na nježnim srebrnkastim valovima, uljuljkana u sanjarenje i svoju osjetilnu zavrzlamu - zamijetila je Naima.
„Kauf halik?“ (kako si?), spontano i pomalo sramežljivo upita je Naim.
„Ich weiß nicht“ (ne znam), odgovorila je Ewa; presretna što je naučila nekoliko ustaljenih fraza na arapskome.
Spontani kurtoazni razgovor pretočio se uskoro u prštav i razdragan smijeh i grananjem razgovora rodila se topla ljudska empatija.
Iz dana u dan njihovi razgovori bivali su sve prisniji i otvoreniji; naskoro je Naim izrekao i svoje bojazni vezane uz egzistencijalnu nesigurnost.
V.
Ewina glad za detektiranjem čudnjikave praznine koja bi ju prije danomice podmuklo glodala i nemilice iscrpljivala - nenadano se počela ublažavati tim nesputanim druženjima i razmjenom iskrenih ispovijedi. U njoj se začela sasvim nova i primamljiva emocija koju prije nije prepoznavala kao inspirativnu i poticajnu – a to je empatija.
U hladnjikavim srcima mnogih sugrađana nije zapazila kako su mentaliteti, savjesti, svjetonazori, poimanje pojmova „imati“ i “nemati“, suodnosi ljudi, njihove prevelike doze sebeljublja i samodostatnosti breme koje Naimovi sugrađani gotovo uopće ne prakticiraju.
Oni žive vrlo vrlo skromno, ali marljivošću, nesebičnom potrebom davanja, dijelenja, pomaganja, te tolerancijom i multietničkom snošljivošću izazivaju divljenje u „zapadnjaka“.
Ewu je ta predivna nesebičnost, ljubaznost, posvemašnji optimizam unatoč neizvjesnoj i tegobnoj sutrašnjici zapažen u Naimovih sunarodnjaka – jednostavno ispunio novim osjećajem topline, ispunjenosti, svjetlošću, mirisom… Opojnim mirisom ljudskosti.
VI.
Ne, nije s tim blaženim novootkrivenim osjećajem imalo veze to što su oboje bili mladi i jedno drugome simpatični; ispunjenost srca rodila se širom otvorenih očiju, neovisna i moćna poput oluje. Odlučila je pomoći tim prekrasnim dobrodušnim ljudima na načine kojima bi im omogućila bolji standard, školovanje i zdravstvenu skrb djeci, otvaranje mogućnosti putovanja i traženja posla izvan granica zemlje, osnivanjem dobrohotnih udruga i zbrinjavanjem najugroženijih i najpotrebitijih.
U svoju najkreativniju „aktivnost“, nakon povratka s kasnog ljetovanja, ažurno je uključila brojne donacijske kuće i solidarne pojedince.
Uskoro su joj počele pristizati ljupki tuniski suveniri i rukotvorine marljivih zahvalnika.
Svaki put kada bi otvorila nemuštim rukopisom ispisano pisamce – s emotikonom „smješka“ u zakutku – obuzeo bi ju val vedrine kakvu je prije rijetko zapažala.
VII.
Naim trenutačno plovi kao mornar širokim svjetskim morima. Eva ga zove Galebom. „Krila“ su mu raskriljena diljem sinjih mora.
Rijetko se viđaju; ali trenuci koje provedu zajedno u njegovome sunčanome Tunisu – neprocjenjivi su.
Ljubav i empatija dvije su najplemenitije emocije koje krase čovjeka.
Dani ispunjeni njima diljem svijeta zovu se – Bogomdani dani.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.