Sovjeta Grubešić | Kutije pune bola

1.

Tko sam ti ikada bila?

Plitka polica s nekoliko suvenira

I deset kutija punih bola

Žena zapečaćena mozga

Voskom proteklih rođendana

Tko sam ti ikada bila?

Tri bijele zvijezde

Između kaktusa

Žica gitare , ispaljen metak

Sa obronka

Nađen poslije kiše pokraj

Orhideje 

U truleži zdravog drveta.

Tko sam ti ikada bila ?

Odbjegli zvjezdani šetač

U kometi trpljenja

Na vrhu plamene hladnoće.

2.

Kada uistinu umrem,

Prijatelji,

Bacite kletvu 

Na uličnu svjetiljku

Na drvo u šljiviku

Napušteno gnijezdo

I psa bez repa.

Jer,

Postadoh oblak

Što se razilazi poput knjige

Lijevih i desnih stranica

Dugačkih sjenki

Na grobljanskim stazama

Nema više ježeva

U grmlju leže

Uspavani leptiri

I lobanja ovna.

Dok bijeli kamenčići

Umiru u plitkoj vodi

Bacite kletvu,

Prijatelji,

Na ratna odličja

Zakucana na crvena vrata

Suzdržanih nemira.

Od danas 

Pčele se ne vjenčavaju

Zbog lažnih sloboda 

I smrtnih besmrtnih zavjeta.

Priznaje zima poraz

Pred nadom se sklanja

Iako na sredini

Kraja joj nema

Nikada neće biti dosta 

Tih školjki između kaktusa.

Bacite kletvu, prijatelji,

Na tu loptu 

Što razara moje srce

Varajući ga šapatom

O dolasku boljih dana.

3.

I ovako nevidljiva

Tečem

Potok me umiva

Crna trava češlja 

Kamenčići mi jastuk

Podzemna pećina

Postelja.

U meni se ogleda nebo 

Oblaci mnome plove

Ptice me piju

Srna me gleda

Žalobnim okom.

I ovako nevidljiva 

Tečem

Danju plivam bukovima

Noću zvijezde grlim

Mjesec me ušuškava

Mlječni put pokriva.

I ovako nevidljiva

U kapljici rijeke

Sitna i zahvalna

Postojim.