Martina Sviben | Cogitationes autumnales (1.)

 

      

Tetovirana sam jesen

odmalena

samo sam kasnije

saznala pravo si ime

pročitavši najljepšu mi

pjesmu

u tridesetima...

pa mi je moj Pjesnik

još otpjevao da sam i

Prkosno Sunce Pred Zimu...

I tako su se sve nove knjige,

bilježnice, papiri,

hladnije noći i

ugodno topli dani,

moji osjećaji i

karakter

stopili u unutarnjim imenima

uz ono koje su mi dali...

Nekako si se ujesen,

dok još nisam bila

Samoimenovana,

jednom pojavio i ti

i ostala sam

dosljedna....

pa ćeš za svoj

jesenski dan

odsad dobivati

najdraže moje neživo...

.. i čini što želiš -

tvoje je...

Nepotipisani Zavjetu Šutnje,

koja mi, začudo, sasvim odgovara,

ne brini za sebe...

(a za mene zaista ne moraš)

Samo budi dobro!

(a ja, Prkosno Sunce Pred Zimu

držat ću se odluka

u kojima se

tako osjećam)

Baš, najjesenskijom...

--------------------------

“...Sad uzmi tetoviranu jesen

i kao bumerang zavrti....”

(Miladin Berić, Tetovirana jesen)