Kolumne

utorak, 30. kolovoza 2022.

Božica Jelušić | Kad srce puca


Kad srce puca, to je zaista ozbiljna stvar.
Nema tome lijeka, nema tome utjehe ni nadomjestka. To je kao da padaš s padobranom, iz velike visine, te otkriješ da uređaj za otvaranje ne radi, nekoliko minuta nakon skoka. Nebo više nije dohvatno, povratka natrag nema, a zemlja je sve bliža i sve je tvrđa: razbit ćeš se sigurno, nećeš biti "jedan od milijun", koji se čudom spašavaju. Kao urođenički bubanj, u tvojoj glavi odjekuje dvosložni dumdum ritam: ZA-ŠTO, ZA-ŠTO, ZA-ŠTO? Uzalud ti je propitivati, jer odgovora nema, svaka riječ iz tvoga vokabulara može kao odgovor stajati, ali ni jedna ne mora biti ispravna. Zato, za popovo zlato. Zato, zato, tako hoće Mato. Moderato, groblje zapečato.
Netko te hoće mučiti. Netko te hoće zatući. Nekome si teret ili on tako osjeća . Netko te potrošio u prvoj rundi. Netko se uplašio, zabunio, umorio. Svemir te iskušava. Vlasnik tvoga srca isprobava svoju vampirsku strast, upravo otkrivenu. Nečastivi te jednokratno izabrao za igračku. Dao si se u krive ruke. Oprez te napustio, srce te je otkucalo. Izdajničko srce, ludo srce, djetinjasto srce, neoprezni mišić-rastežić, koji se malo junačio, pa stvari izopačio. Sada je vrijeme za naplatu. Dolazi kanibal ili okrutni satrap, ljubavni satrap, da srce izvadi na živo i skuha u garavu loncu, pa zvijerima podsvijesne guštare ponudi sutra za doručak. U slast vam bilo, žderači, uzmite ga, zaista je mnogo patilo, boljelo je do ludila, bilo je velemajstor torture i mazohističke cenzure. Unikatno je to srce, starinsko, samohrano, za patnju odabrano među tisućama. Nije si dopustilo ništa osim bola, a sada se kao čudi: ŠTOTOJE, KAKOJE?
Moja prijateljica L. govori kako srce mora prsnuti, da bi se presložilo, da bi stvorilo mjesta za novo, drugo, drugačije. Ožiljci će mu ostati kao uspomena i opomena. Ne znam ništa o tome. Osjećam dijamantno svrdlo, kako precizno vrta po sredini, smišljeno dorađujući posao. Krutim se, hiberniram ,otupljujem. Pretvaram se u lošiju sebe, najgoru, najogorčeniju, ciničnu, razornu, opasnu. Ne volim više druge ljude, vidim im mane i nedostatke, tresem se od odbojnosti. ne volim razgovore, mirisi me akceleriraju prema ludilu. U glavi prevodim Brodskoga: " Svi smo zaljubljeni u astronomiju, u kosmos uopće. /u bezopasnu igru orbita, prstenja, elipsa, i točnost njinu. / al bivalo je da uđeš u izlizano predsoblje i topćeš, / nogama besmisleno, odjeću još ne skinuv". O, dođavola, pa može li se to i malo elegantnije reći?
Baš me briga za svemir, hračnem na njegovu svemoć, na usud, na karmu, na određenja, na retrogradni Merkur i sve te improvizacije. Svijet je pribio sve naše leptire na bodljikavu žicu, uskratio sve mogućnosti, bacio nas u negve, učinio flagelantima: bičevanjem plaćamo svaku nadu i svaku radost, jer smo tako odlučili, u svrhu iskupljenja. Ali ja ne mogu dalje. Ovdje, na Zemlji, u svome sumračnom kutu, u smrtno i smrknuto doba, molila bih samo za još jednu jedinu poštedu: da mi se srce više ne slama, jer mislim da to ne bih mogla preživjeti.
Ili se samo tako čini, tko će znati, dok se srce grči, zacjeljuje i možda oporavlja, premda ne zna ima li tome kraja i gdje su uopće bili početci?
30. kolovoza 2022.
F. G.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.