Darija Žilić | Lepinje sna

Restoran u kojem goste dočekuje bosanska glazba, posve je prazan. Jedemo ćevape i sudžukice, izvana se čuju zvukovi automobila koji brzo prolaze. Blizu je džamija, polako se pomiče dan, večer klizi. Životi žena se sklanjaju iza terase, u male lepinje sna. Na drugom kraju svijeta, žena bolesna leži. Još je dijete, kažemo. I dan završava šetnjom, prolaze sjene zasanjanih ljudi. Kotrljaju se priče iz osobnog života. Sve pjesme koje pišem u ovu virtualnu bilježnicu, posve su stvarne. Kao što je realan tuđi dim u mojim hlačama. On stoji, pa se ne miče. Večeri se usložnjavaju, prelaze u močvaru pokraj drugog grada. I dan je dug kao san čovjeka koji se u trenu okrenuo. I bacio vjetar niz planinsku stijenu.